34. NEDJELJA KROZ GODINU Viva Cristo Rey!
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Evanđelje je radosna vijest. Ono je vijest koja nam donosi spasenje i govori o našem spasenju. A dio tog spasiteljskog Božjeg plana je Kristov odlazak na križ. Ili bolje rečeno, na prijestolje Mesije…
Tek prošle nedjelje slušali smo Isusa kako govori o razaranju Hrama. Bio je tada s učenicima i nekim ljudima i razgovarali su o Hramu. Ništa nije slutilo o onome što slijedi. Možda su učenici u zraku osjećali neku napetost, ali im vjerojatno nije bila jasna. Samo je Isus znao što se to ima zbiti. I zbilo se. Isusa uhićuju, odvode u tamnicu, tuku, osuđuju, na leđa Mu stavljaju križ, na isti Ga križ pribijaju i na njemu umire. To su sve pratile, svjedoči nam Evanđelje, Marija, druga Marija i učenik, vjerojatno Ivan. Ove nadolazeće nam nedjelje kada slavimo svetkovinu nazvanu „Isus Krist Kralj svega stvorenja“ evanđeoska perikopa koju Majka Crkva pred nas stavlja preskače Posljednju večeru, uhićenje, osudu i Križni put. Perikopa koja je pred nama skače s onog Isusova govora o razaranju hrama i govori o Isusovim posljednjim trenutcima na Križu.
Progovara nam o onome što je Isus navijestio, razara se hram Isusova tijela, ubija se Bog, Mesija. I to na Njegovu prijestolju.
Vjerujem da se sjećamo iz osnovne škole priče, lektire, o Antunutunu koji sve radi na svoj način: „U desetom selu živi Antuntun. U njega je malko neobičan um. On posao svaki na svoj način radi…“. Mogli bismo za Krista reći da je On naš Antuntun, jer Njegovo prijestolje nije od metala, zlata i dragog kamenja, nego od drva. I to od dvije debele daske od kojih je učinjen križ, prijestolje. Za to prijestolje su ga vezali ljudi, pribivši Ga na to isto drvo križa. I dok je bio na tom drvu križa naš Kralj ne kuka i ne jadikuje. Iako mu nije bilo svejedno umrijeti, jer ipak je bio i čovjek, a čovjeku je u naravi da se boji smrti, on ne kuka i ne jadikuje. Štoviše, On vidi pokajnika pokraj sebe i unatoč svoj svojoj muci, tom pokajniku daje odrješenje govoreći mu: ››Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!‹‹.
Nisu li ovo ustvari one iste riječi koje čujemo kada dođemo na ispovijed i kada nas svećenik, tj. sami Bog preko svećenika oslobađa, odrješava od naših grijeha. „Bog, otac milosrđa, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina…“ riječi su molitve odrješenja koju svećenik moli kada osoba dođe na ispovijed. Isti onaj Krist s prijestolja na križu odriješuje pokajnika koji dođe na ispovijed kao što je onda odriješio od grijeha onog razbojnika sebi s desna. I to je ljepota našega Boga. On daje priliku svakome. Mi znamo i sjećamo se iz vjeronauka, a vjerujem i iz mnogih propovijedi da su na križu završavali samo oni koji su bili teški razbojnici i izdajnici. Za Židove, to je bila najsramotnija moguća smrt. Znači da je onaj desni razbojnik imao tešku povijest bolesti. Od grijeha krađa, tuče, provale i tko zna što još ne. No, Isus vidi da se taj razbojnik kaje i da Ga priznaje Bogom i zato mu obećava da će još tog istog dana biti s Njime u raju.
Taj razbojnik prešao je put od grešnosti do svetosti. Biti razbojnik i biti svetac dvije su suprotnosti. A kažu da se suprotnosti privlače. Isus, sama svetost, privučen je grešnicima, jer zna da im je On potreban. Jer On zna da svaki svetac ima prošlost, a grešnik budućnost. I možemo zamisliti da te dvije suprotnosti dijeli jedna velika provalija. Da bismo prešli tu provaliju Isus kao most stavlja svoje prijestolje, križ, kao stabilan prijelaz. A na putu do svetosti opet i nas čeka to prijestolje, da kao Kraljevi namjesnici zauzmemo svoje mjesto na tom prijestolje i da ga ponesemo kroz svoj život. Jer križ nam je sudbina. Po Kristovom križu, kraljevskom prijestolju, ponuđeno nam je spasenje, a po križu koji mi nosimo doći će nam spasenje, po njemu će se ostvariti.
I što još čekamo? Krist je kralj! Svih nas, svega oko nas i svega stvorenja! Bili su i prolazili mnogi kraljevi i kraljice. Bili su i prolazili mnogi vladari. Sjetimo im se samo nadimaka poput: Grozni, Debeli, Beznosni, Ćelavi. Mnogi su neslavno završili. Prisjetimo se jednog kralja koji je usred bitke vikao: „Kraljevstvo za konja!“. Tako mu je i bilo, dobio je konja, a izgubio kraljevstvo. No mi imamo Kralja koji je pobijedio ono što nitko prije nije. On je pobijedio smrt, da mi imamo vječni život. I jedna od najvećih zabluda đavla je da se trebamo bojati smrti. U nju trebamo otići radosni poput blaženog Miguela Proa, meksičkog svećenika i mučenika. On je kad su ga strijeljali raširio ruke poput Isusa na križu i uzviknuo „Viva Cristo Rey“!, u prijevodu „Živio Krist Kralj!“. Dao dobri Bog da i nama posljednje riječi budu: Živio Krist Kralj!
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
3.jpg)
