33. NEDJELJA KROZ GODINU VALJAŠ, SLUGO DOBRI I VJERNI!
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Kako se polako, ali sigurno bližimo kraju crkvene (liturgijske) godine, a ujedno i kraju građanske godine ima jedna tema o kojoj moramo razmišljati, a to je eshatologija. Eshatologija je govor o kraju vremena i o posljednjim stvarima. No iako mi o njoj nekako ne želimo razmišljati, moramo o tome razmatrati, to nam se nameće, htjeli mi to ili ne. Ne smijemo ostati u onom samo ljudskom razmišljanju da je život samo ovdje i u ovom vremenu. Krist nam je omogućio i u Pismima pokazao da ovaj život ovdje nije kraj i da imamo život i u vječnosti, te da se ne smijemo bojati razmišljati o kraju našeg života, jer na kraju krajeva nas to sve ionako čeka.
Mi katolici pozvani smo nasljedovati Krista u svemu. On nam je primjerom pokazao ono čega se i mi moramo držati. On je prešao prag smrti da bi nama bilo lakše i da ne nosimo više onaj teret koji su nam Adam i Eva ostavili u nasljedstvo, nego da bude onako kako je to Bog od početka zamislio, da kraj ovozemaljskog života bude samo jedan prijelaz u ono bolje.
Govor o kraju za kršćane je i govor o nadi. U svim filmovima katastrofe koji su snimljeni posljednjih desetljeća nekako se uvijek glavni junaci spase i nađu način da ljudska vrsta preživi. No mi kršćani ne trebamo poput junaka tih filmova ni razmišljati kako će se ljudska vrsta spasiti, jer Krist nam govori u Markovu evanđelju: „A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu.“ U onom trenutku kad smokvina grana omekša to znači da je ljeto blizu. Što nam ovo želi kazati? Ovo nam želi reći kao i ona izreka da nakon mraka mora doći sunce i da nakon kiše mora doći sunce. A to sunce je Krist koji će doći u slavi na oblacima. I to je naša nada. Da taj kraj ovoga što poznajemo nije istinski kraj. Za biti iskren, uvijek će za nas biti kraja. Rijetki su oni koji su se riješili straha od kraja i divim im se. U nama je strah jer nam to nije poznato. M možemo pretpostaviti što će biti nakon nekih krajeva u našem životu. Znamo da ćemo nakon kraja osnovne škole upisati srednju, nakon kraja srednje neki fakultet, neki će odmah početi raditi.
Oni koji su završili fakultet i oni će u jednom trenutku početi raditi. I kada dođe do kraja radnog odnosa idemo u mirovinu. Ali nećemo do vijeka primat penziju, em što ćemo biti na teret državi, em familiji. I tu mora doći kraj, kraj života kakvog poznajemo. I tu je neizmjerno važna vjera. Vjera u Boga Isusa Krista koji nam je svojim Uskrsnućem omogućio život vječni i koji nam garantira vječni život. On nam time daje da, uz strah koji imamo, u vjeri imamo i nadu.
Ono što nam želi maknuti tu nadu koja pobjeđuje strah od kraja jest zlo. Isto ono zlo koje se dogodilo u Vukovaru kojeg se i ovih dana spominjemo i za čije žrtve i danas molimo i palimo svijeće. I na to zlo ne valja odgovarati zlom. Ja se u to vrijeme još nisam bio rodio, ali odgajan sam s Vukovarom u pameti, jer je Vukovar bratski grad moga grada Dubrovnika, jer je Vukovar grad u koji rado pođem, ali me i danas srce zaboli kada ga vidim, kada vidim one rane i ožiljke koji kao da vapiju: ne ponovilo se!
U pamet mi dolaze riječi kardinala Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa: „Ako netko sruši tvoju kuću, ti njegovu čuvaj.“ Za izreći ove riječi trebala je vjera i nada o kojoj smo razmišljali kada smo rekli da u Kristu imamo nadu koja pobjeđuje strah od kraja.
Neka nam pred očima budu sinovi i kćeri Vukovara koji su stali na branik Domovine i koji su znali riječi Psalmiste koji kliče da im Gospodin neće ostavit dušu u podzemlju, ni dati da pravednik Njegov truleži ugleda. On će im pokazati stazu života, puninu radosti lica svoga, sebi zdesna blaženstvo vječno. Vukovar je naša istina i naš ponos. Vukovar je naša Kalvarija i naš Uskrs. Mnogi su u Vukovaru stali, pali i ostali. Neki zauvijek nestali. Progutala ih mržnja. Mržnja prema Bogu i čovjeku i svemu što je hrvatsko. I zato Vukovar zaslužuje puno više i puno bolje nego mu se daje i o njemu govori. U vukovarskoj Kalvariji pohranjena je naša budućnost, ponovni život i slava uskrsnuća. S vjerom i nadom u Kristovo spasenje i mi prihvatimo da će kraj doći. I zato budni budimo, jer ne znamo ni dana ni časa. A kada dođe taj trenutak dao Bog da i mi čujemo riječi iz Evanđelja koje ćemo čuti u nedjelju: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
3.jpg)
