32. NEDJELJA KROZ GODINU Naš Bog nije Bog mrtvih nego živih
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Polako, ali sigurno idemo kraju još jedne liturgijske godine i sve je, kao i svake godine, više i više govora o posljednjim stvarima. Kršćanska tradicija koristi pojam „posljednje stvari“ za ono s čim se svaka osoba suočava na kraju svoga života: smrt, sud i vječna sudbina – raj ili pakao. Kroz liturgiju Crkva pred nas stavlja ove stvarnosti osobito u studenom, i poziva sve kršćane da o njima razmišljaju.
Netko će reći: „Kao da je još jučer bio prošli Božić!“. I uistinu tako jest. Vrijeme nam neprestano leti, bježi iz ruku. Netko ide polako kraju svoga života, a ovaj naš svijet ide kraju. Ponovni dolazak Gospodina našega Isusa Krista sve nam je bliže i bliže. Neumoljivo se primiče kraj. Ne znam kada će se to zbiti, ali ako ne bude danas, onda smo jedan dan bliže tome trenutku. Pojedini govore da su ovo posljednja vremena jer živimo u vremenu u kojem je moral gotovo ravan nuli. Živimo u vremenu u kojem u Ukrajini i dalje traje bespoštedni rat. I ne samo u Ukrajini. Ali zbilja jest da mi živimo u posljednjim vremenima i to još otkad je Krist otišao u uzašašću natrag k Ocu. Mi živimo posljednja vremena. Kada će doći kraj samo Otac zna. Kakvi smo postali još prije 10 – 20 godina, dobro nas ikako trpi. Hvala mu!
Sveti Josemaria Escriva zapisao je u svojoj knjizi Brazda: „Sve se može srediti osim smrti… A smrt sređuje sve.“ A Isus nam je sredio da nam smrt ne bude smrt nego život. Mi smo navikli da nam, ako ne možemo, netko nešto sredi. Netko će nam srediti posao, netko će nam srediti onu kaznu koju smo dobili za brzinu. A Isus nam je sredio vječnost. On je otišao na drvo križa da bi ti i ja imali život vječni.
Evanđeoski ulomak nadolazeće nam trideset i druge nedjelje kroz godinu donosi susret Isusa i saduceja. Podsjetimo se, saduceji su bili ljudi iz visokog društva, članovi svećeničkih obitelji, obrazovani, bogati i aristokrati. Između njih su se birali veliki svećenici. Za razliku od farizeja nisu vjerovali u život nakon smrti, uskrsnuće, niti dijelili s njima eshatološku nadu. Nisu uživali popularnost niti naklonost kao što su uživali farizeji, ali su imali vjersku i političku moć pa su bili vrlo utjecajni. Jedna grupa takvih ljudi Isusu postavlja pitanje o ženi koja je imala sedam muževa, te kome će ona pripasti nakon smrti, tj. čija će biti žena kada se sretnu njih osmero nakon smrti. Njihov problem u samoj srži ovog pitanja je što oni kao prvo ne vjeruju u uskrsnuće i ne pokušavaju ga uopće niti shvatiti. Sljedeće, oni život nakon smrti promatraju kao jednostavan nastavak ovoga svega ovdje, ali samo u nekom drugom obliku. Dakle, ne niječu vječni život, ali im uskrsnuće predstavlja problem. Štoviše, ne vjeruju da je ono moguće. E jadni moji saduceji, kako ste samo bili u krivu! Isus im djelomično otkriva da će i on sam uskrsnuti, a oni ga ne razumiju. Ma što ćemo uopće pričati kada nisu vidjeli da se pred njihovim očima događa sve ono što su proroci naviještali toliko godina.
Veliki je kamen spoticanja kod saduceja bio to što nisu vjerovali u živoga Boga. Sam ih Isus zbog toga opominje: ››A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!‹‹. I to je važna poruka ovog evanđeoskog ulomka. Naš Bog nije Bog mrtvih nego živih. Bog nije donio smrt, za to je zaslužan sam čovjek. No, Bog nije ostavio čovjeka na milost i nemilost nego mu nudi spasenje. Predao je svoga Sina Jedinorođenca da bi mi imali vječni život. I taj nas Bog poziva da u ovome svijetu koji je bez morala i sa sve manje vrijednosti, budemo znak tog živog Boga. Jer mrtvi će ustati. Ustali su već. Zaspali su na ovome svijetu da bi se probudili na drugome. Gdje su se probudili, raju, čistilištu ili paklu zna samo Bog. A taj Bog nam želi spasenje. I nudi nam ga, ali ono ovisi o nama samima. Bog nam daje slobodu da biramo između dobra i zla. Tim izborom izabiremo i svoju vječnost.
Kažu da je osamdesetšestogodišnji starac bio doveden pred službenika Rimskog carstva. Zbilo se to 156. godine. Rimski je službenik naredio starcu da se odreče nevjere, tj. ateizma. Starac, vjerni kršćanin, bio je biskup Polikarp. Mi ga ne smatramo ateistom, no Rimljanima je bio ateist jer je odbio štovati rimska božanstva i cara. Polikarp je znao da je odbijanje naredbe značilo strašnu smrt: one koji ne poslušaju naredbu bacali su pred divlje zvijeri ili na plamteću lomaču. Tri mu je puta ponuđeno da se odrekne „ateizma“, tri puta je odbio odreći se Krista.
Rimski mu službenik reče: „Zakuni se rimskim bogovima i caru, prokuni Krista i odmah ću te osloboditi.“ Polikarp mu odgovori: „Osamdeset i šest godina služim Kristu i nikada mi nije učinio ništa loše. Kako mogu prokleti svoga Kralja koji me je spasio?“ I Polikarp je živ spaljen na lomači. A njegove riječi i dan danas odzvanjaju: „Osamdeset i šest godina služim Kristu i nikada mi nije učinio ništa loše. Kako mogu prokleti svoga Kralja koje me je spasio?“
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
