32. NEDJELJA KROZ GODINU Obuci svadbeno ruho i uđi slobodno
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Ponovno su slušatelji Isusovih riječi narodni starješine i svećenički glavari i opet je u središtu našeg promišljanja prispodoba o Kraljevstvu nebeskom. Zanimljivo je što Isus koristi termine koji su veoma dobro poznati Njegovim slušateljima, kao što su kralj, svadbena gozba, sluge i drugi. Jer kroz Stari Zavjet kada se reče kralj misli se na Boga. Svadba i svadbena gozba su Nebesko Kraljevstvo, a sluge su proroci.
Prispodoba govori o tome da kralj poziva uzvanike na svadbenu gozbu jer ženi sina. Kada prvi put šalje sluge po goste oni odbijaju poziv, a drugi put kada nose poziv, osim odbijanja, neke sluge čak i ubijaju. Ubojice su svoje zlodjelo platile glavom jer ih je vojska našla, ubila i grad im spalila. Kralj i treći put šalje sluge, ali ovaj put da pozovu svih na koje naiđu na putu. Svi su se i odzvali, ali nisu svi imali svadbeno ruho. Jedan takav je bio izbačen vani, gdje je plač i škrgut zubi.
Cijela ova prispodoba ustvari je priča o povijesti spasenja. Trenutci su to kroz povijest izraelskog naroda kada im je Bog nudio spasenje, a oni ga nisu prihvaćali. Čitajući prispodobu jasno je da prvi koje kralj poziva na svadbenu gozbu jesu Izraelci, no oni ne prepoznaju poziv, kao što nisu prepoznali Isusa kao Mesiju. Dapače, oni ignoriraju sluge, a neke i ubijaju. I to je ustvari Isusova pljuska glavarima svećeničkim i narodnim starješinama, jer ih Isus podsjeća na zlo koje su njihovi preci učinili. Rekli smo da su sluge iz prispodobe proroci. I stvarno su u povijesti pojedini proroci bili ubijani od strane tadašnjih izraelskih vlasti. Sjetimo se samo Ivana Krstitelja kojem je odrubljena glava jer je kralja upozoravao na nemoralnosti koje čini i koje se sprema učiniti.
Matej navodi u prispodobi da je kralj onim prvim uzvanicima sluge slao dva puta. Prvi put nisu htjeli doći, a drugi put im šalje sluge da poruče da je sve gotovo i spremno za gozbu, ali oni i tada obijaju poziv, a neke sluge, kako rekosmo, ubijaju. Ovo govori o kraljevoj strpljivosti i milosti, ali i o njegovoj pravednosti. Svatko je od nas pozvan na moralan, čestit i pravedan život. I Bog nas na to poziva svaki dan, ne odustaje od toga poziva. Pa zato nam je dao i deset zapovijedi, da nas usmjeravaju. Poziva nas, ali pozivao je i Izraelce. Onaj drugi poziv iskazuje kraljevu pravednost, odnosno Božju pravednost. To je poziv pred kraj života da se opametimo i prihvatimo Boga i Njegovo spasenje. Nudilo se to i Izraelcima dolaskom Isusa, a prije Njega i proroka, ali su oni to zdušno odbacivali. Ovaj drugi poziv veoma je važan za nas jer nam govori o Božjoj strpljivosti s nama i našim pogreškama. Ovaj drugi poziv govori nam da Bog neće odustati od nijednog čovjeka. Problem je kada čovjek odbacuje Boga, jer Bog nikada ne odbacuje čovjeka.
S obzirom da se Njegov narod okrenuo od Njega, Bog traži novi narod, novi Izrael. Taj novi Izrael postaje Crkva. U tu Crkvu su pozvani svi narodi, bez iznimke. Do sada je taj poziv vrijedio samo za Izrael, a sada se proširuje na svakog čovjeka. I to je još jedna pljuska Izraelcima. Do sada su se smatrali povlaštenim narodom, narodom koji je iznad drugih. A sada vrijedi nešto drugo: »Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!«, kako zapisuje sv. Pavao.
I sam naš naziv kojim se nazivamo, katolici, označava univerzalnost. Papa Franjo je to lijepo sročio prije dvije godine u jednoj Općoj audijenciji kada je rekao: „Katolik je pridjev koji znači univerzalni, sveopći: katolicitet, univerzalnost. Sveopća Crkva, to jest katolička, znači da Crkva ima u samoj sebi, u samoj svojoj naravi, otvorenost svim narodima i kulturama svih vremena, jer Krist je rođen, umro i uskrsnuo za sve.“ Jer Crkva se rodila iz onog trećeg poziva, a opet živi od ona dva. Prva dva su bila potrebna u povijesti spasenja, i prva dva odbijanja su dovela do poziva sveopćoj Crkvi. Prva dva poziva iako su u prošlosti i dalje su aktualna, jer dio su naše baštine. Prva dva odbijanja su u prošlosti i nadajmo se da se više neće nikada ponoviti. Treći poziv je izvor naše snage. Taj treći poziv stoji pred nama u svakom trenutku, jer ne znamo kada će doći naš čas da se s ovoga svijeta uputimo Ocu. Kada taj trenutak dođe, nadam se da ćemo imati pravo svadbeno ruho.
Jedna drevna legenda priča o tome kako su tri vražićka, jednoga dana, došla na zemlju naukovati. Dogovorili su se sa Sotonom, vrhovnikom svih vragova, o svim planovima kako će napastvovati ljude i odvući ih u propast. Prvi naučnik reče - Ja ću ljudima dokazivati da nema Boga. Sotona mu odvrati - Dokazivanjem ćeš malo koga pridobiti za nas. Ljudi slute da Bog postoji. Skloni su u svom srcu vjerovati u Božju opstojnost. To im nećeš nikada iščupati iz srca. Drugi naučnik reče - Ja ću ljudima govoriti o tome da nema pakla i da se nitko ne mora bojati kazne za svoje grijehe. -Na taj način jedva da ćeš koga dovesti u zabludu - reče Sotona. Mudri su ljudi oduvijek znali da postoji pakao i da svako zlodjelo povlači za sobom kaznu! Treći naučnik prozbori - Ja ću ljude uvjeriti kako se sve to može odgoditi. Zapravo, kako se sve što se ovdje i sada čini odlaže u tako daleku vječnost da se na kraju i zaboravi. -Ti ćeš biti pravi! Primi se posla! - zadovoljno će Sotona. Mnoge ćeš zavesti. Tisuće i tisuće će pasti u naše ruke!
Obucimo na vrijeme svadbeno ruho, bijelu košulju ispovijedi, sako satkan od Euharistije, po potrebi prsluk od bolesničkog pomazanja i šešir ljubavi za brata čovjeka. Po tome će nas kralj prepoznati i reći slugama da smo dostojni ulaska na svadbenu gozbu.
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
