31. NEDJELJA KROZ GODINU BITI BOŽJI VINOGRADARI
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Bl. Alojzije Stepinac (nadamo se uskoro i sveti) na svom suđenju izrekao je toliko ponavljane i slavne riječi: „Moja je savjest čista!“. Namjerno spominjem Stepinca jer smo ovih dana proslavili 25 godina od njegove beatifikacije. Jedan od razloga zašto spominjem bl. Alojzija je i njegova hrabrost koja i danas stoji kao svijetli primjer u povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Ne samo kao primjer nego i kao veliki uzor svima nama koji se zovemo katolicima, a fali nam hrabrosti. Kada bismo imali blaženikovu hrabrost bez problema bi živjeli, djelovali i mislili kršćanski. Ne bismo bili poput onih najamnika vinograda koji ne samo odbacuju sluge, nego i ubijaju gospodareva sina. Za svako naše djelo, dobro ili zlo postoji nagrada. Nagrada za one koji čine zlo je vječna propast, a za one koji čine dobro Kraljevstvo nebesko, uz možda usputnu stanicu u čistilištu.
Prispodoba koju Sveta Majka Crkva stavlja pred nas na Dvadeset i sedmu Nedjelju kroz godinu govori o vinogradu kojeg je gospodar uredio i dao u najam. Kada je poslao sluge da pokupe što je njegovo neke su prebili, neke kamenovali, a neke ubili. Učinili su to i drugi put, sve dok na kraju nisu ubili i gospodareva sina. Isus završava ovu prispodobu riječima koje su nemilo zazvonile u ušima svećeničkih glavara i narodnih starješina koji su slušali ovu prispodobu: ''Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!''
Kaže priča da je bio jedan protestantski pastor, imena Daniel Hans. Njegova trogodišnja kćer Laura umrla je od raka 1986. godine. Posljednjih devet mjeseci njezina života bilo je osobito teško. Malena je Laura bila operirana četiri puta i mnogo je pretrpjela. Danijelu i njegovoj supruzi Beth bilo je teže nego ikada u životu. Srce im se slamalo zbog Laurine patnje i nisu mogli razumjeti zašto se to događa.
Sljedeće godine, 1987., Daniel Hans objavio je knjigu u kojoj su bili i dijelovi njegovih propovijedi koje je govorio u vrijeme bolesti svoje kćerkice, te neposredno nakon njezine smrti. Među naslovima tih propovijedi bio je i ovaj: „Oprez: tvoj Bog je prevelik“. Daniel piše kako je jednom prigodom potaknuo ljude u zajednici da govore o svojim razočaranjima u Boga. Zamolio ih je da se prisjete onih okolnosti u kojima su se nadali da će Bog uslišati njihove molitve, ali se to nije dogodilo, te da svoje iskustvo podijele sa svima. I ljudi su govorili kako su se molili da novorođeno dijete preživi, a ono je umrlo; kako su očekivali da će Bog sačuvati svoj narod od nasilja, a onda su čuli da je jedna žena koja se vraćala kući iz crkve nasmrt pretučena; kako su se molili za kišu u Africi, a došla je suša i glad je postala još veća. Čuvši sva ta razočaranja, Daniel je iznio i svoje osobno iskustvo: on se nadao da će Bog iscijeliti njegovu djevojčicu, a stanje se sve više pogoršavalo.
U svojoj je knjizi pastor Daniel napisao kako drži da su takva razočaranja neizbježan dio života te da se u Svetom Pismu mogu naći primjeri za to. Sveto Pismo često govori o čudima i izvanrednim događajima koje je Bog učinio, no također govori i kako se ponekad čini da Bog ne čuje i ne poduzima ništa. Zapravo, mi najčešće pamtimo samo čuda i izvanredne događaje. Tako razvijamo predodžbu o velikom Bogu – Bogu veliku u snazi ili Bogu veliku u ljubavi i milosrđu, a zaboravljamo da Bog uvijek zna što je najbolje za nas. Božja djela u svijetu nisu samo učinjena čuda nego i hod s ljudima koji pate. Daniel smatra da je predodžba o velikom Bogu štetna ne samo za vjernike, nego i nevjernike. Kada naša predodžba o Bogu postane pretjerana, kada je naš Bog „prevelik“, uvjereni smo da će Bog učiniti ono što želimo, a kada se to ne dogodi razočarani smo i mislimo da nas je Bog iznevjerio, mislimo da je mogao učiniti što smo ga molili i ne razumijemo zašto to nije učinio.
Izraelci su činili isto. Boga su mjerili po sebi. Glumili su pravednost, a pravednosti nisu imali. Glumili su da pobožnost, ali ljubavi za Boga i brata čovjeka nisu imali. Najveći je problem bio što nisu vidjeli dalje od svoga nosa. Problem je bio što su to bili oni koji su trebali drugima služiti kao primjeri: svećenički glavari i starješine narodne. Njima je Isus ove riječi upravio i radi njih je izrekao ovu prispodobu.
Neka i nama danas ove riječi zazvone u ušima, oduzet će se od vas i dati onima koji su zaslužili. Bog nam je iz ljubavi dao i priliku za vjeru i za vječni život. Mi smo potrebni Boga. Mi smo ti najamnici koji ne čujemo sluge gospodara. Mi smo vjernici koji ne čujemo glas Boga i Crkve koja nas upozorava na loše stvari. Mi smo ti koji Boga po sebi samima mjerimo i krojimo. Ne dozvolimo da nam se to obije od glavu.
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
