30. NEDJELJA KROZ GODINU Kako trebamo moliti?
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Prošle nedjelje slušali smo kako Isus govori o ustrajnoj i stalnoj molitvi. I ove nedjelje nastavlja tamo gdje je stao s govorom o molitvi. Prošle nedjelje nam je pokazao, objasnio da trebamo neprestano moliti, a ove nedjelje nam pojašnjava kakva nam treba biti molitva.
Imamo farizeja u prvom redu, odmah do oltara i carinika na kraju crkve u kutu. Da budemo odmah jasni ovo se ne odnosi na to gdje tko stoji u crkvi. Ovdje se radi o nečem malo dubljem, a to je stav ove dvojice. Evanđelist Luka nam donosi ovu prispodobu i govori nam da je farizej uspravan i da u sebi moli. U toj molitvi on hvali sebe i svoja djela. S druge strane je carinik koji stoji daleko u hramu i udarajući se u prsa moli Boga da mu bude milostiv. Promatrajući obojicu, mislim da bismo svi htjeli biti poput carinika, napose jer ga je Isus na kraju prispodobe pohvalio. No, zbilja je ipak malo drugačija.
Luka ovu perikopu započinje riječima: ››Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici‹‹. Šamar odmah na početku. Riječi u kojima se svi mi možemo pronaći. Ako ne sada, onda sigurno u nekom trenutku našeg života smo se pravili pravednici. To je ona naša ljudskost koju vučemo još od Adama, ona naša oštećena ljudskost. To su oni trenutci u našem životu kada smo bili Adam s početka Knjige postanka, a zaboravljali smo na novog Adama, Krista. To je ona naša ljudska potreba za dokazivanjem pred drugima. Ako se dobro zamislimo, vjerujem da ćemo se svi, bez iznimke, pronaći u ovim Isusovim riječima. Baš zato ova prispodoba je upućena svima nama. Krist u svojoj prispodobi govori ponajprije o farizeju. Farizej je pripadnik tada vrlo utjecajne religijsko-političke skupine među Židovima. Zagovarali su doslovno a katkada i sitničavo ispunjavanje Zakona i usmenih predaja. Zbog svoje pobožnosti u narodu su bili vrlo ugledni. Mnogi svećenici, pismoznanci i zakonoznanci bili su pripadnici ove skupine. Iako ga Isus ne pohvaljuje, ovaj farizej nam može u jednome biti primjer. A to je u obdržavanju zakona. Jer ipak je on čovjek koji posti dva puta u tjednu, daje desetinu od svega što ima. Njegov problem je u samohvali. On ne dolazi pred Boga pomoliti se, nego pohvaliti se. Farizej se Bogu hvali kako on je učinio ovo, kako je učinio ono. Problem je što ne daje mjesta Bogu za djelovanje u njegovu životu. On je od onih samoprozvanih pravednika koje Isus proziva. I početak molitve mu je odličan.
Prve tri riječi su mu sjajne: ››Bože, hvala ti…‹‹, no dalje je zabrljao. U nastavku kudi druge. To je još jedan njegov problem, uspoređivanje s drugim. Kako se samo lako može ovo primijeniti na današnje vrijeme. To su točno one situacije kada dođemo u crkvu, pa gledamo okolo i u sebi komentiramo što su drugi radili prije i nabrajamo u sebi njihove grijehe. To je tako žalosno. To je tako jadno. Umjesto da kada dođemo u crkvu smo usredotočeni na ono što je bitno, a to je naša molitva, mi gledamo okolo tko je došao, kako se obukao. Onda još kad u sebi mislimo: „A što ovaj/ova ovdje radi? Njemu/njoj nije ovdje mjesto!“ Ma tko si ti da prosuđuješ kome je mjesto u crkvi, a kome nije. Ako Bog svih ljubi i svih prihvaća, zašto ga/ju ti odbacuješ? A još je tužnije kada netko ne želi doći u crkvu na misu jer netko drugi dolazi za koga on/ona smatra da mu nije mjesto u crkvi. Žalosno, žalosno, žalosno… Druga osoba koja dolazi u hram, nastavlja Isus, je carinik. On, kako rekosmo, stoji u dnu tog istog hrama i udarajući se u prsa moli Boga za oprost.
On, za razliku od farizeja daje Bogu prostor za djelovanje. Farizej Boga ograničava, a carinik ga moli da nekako djeluje u njegovu životu. On je svjestan svoje malenosti pred Bogom i ne uznosi se. Ne hvali se Bogu svojim dobrim djelima, jer ih vjerojatno ni nema puno. Carinici su bili omraženi kod Židova jer su za drugoga ubirali porez, uzimali novac i sebi, te se pritom nisu libili koristiti razna sredstva prisile. No, od ovog carinika se možemo naučiti poniznosti. Luka nam ne donosi koliko je on godina imao, jer to nije ni bitno. Za iskreno pokajanje nikada nije kasno. Bitno je da shvatimo da sve što imamo je dar Božji. Nužno je da u svom životu damo Bogu prostora da djeluje. Ovaj carinik, iako je stajao podaleko, je blizu Bogu. Ne možemo nikada otići toliko daleko od Boga da nam on neće doći i zagrliti nas svojom milošću.
Kažu da se neka žena žalila prijateljima da joj je svećenik u ispovijedi dao veliku pokoru: „Za moje grijehe mi je dao pet Očenaša, a za grijehe moje susjede mi je dao pet krunica.“ Na primjedbu slušatelja, kako je to mogao uraditi odgovorila je: „Pa i ja sam ga to pitala, a on mi je rekao: Pa vi ste više govorili o njoj i njezinim grijesima, nego o sebi i svojim grijesima!“ I zato u zajedništvu s Bogom slijedimo primjer farizeja i njegova opsluživanja zakona i slijedimo primjer carinika i njegove poniznosti!
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
