29. NEDJELJA KROZ GODINU Ustrajati u molitvi
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Kažu da je jednom neki mladi pustinjak došao jednom starom i mudrom pustinjaku s pitanjem: “Kako neprestano moliti?“. Taj mladi pustinjak se starom i mudrom požalio da mu je problem moliti dok nešto radi, a napose je imao problem s tim kako moliti dok spava. Stari se pustinjak na te riječi nasmijao i odgovorio mu: „Dole u selu ima jedan siromah kojem svaki dan ispred vrata ostavim vrećicu s malo hrane. On ne zna tko to radi, ali je na tome zahvalan i po cijelu noć moli za svoga dobročinitelja, tj. mene.“ Mladi monah od njega otiđe zadovoljan jer je razumio odgovor.
I to je poziv koji stoji i pred nama. Drugima dobro činiti, a za svoje dobročinitelje uvijek moliti. Evanđelje dvadeset i devete nedjelje kroz godinu koja je pred nama donosi nam upravo jednu takvu Isusovu prispodobu koja govori da valja uvijek moliti. U njoj se spominje nepravedni sudac koji je uslišao neku udovicu i ustao u njezinu obranu samo zato jer mu je dodijavala. Iako je taj sudac tu udovicu uslišao samo zato što mu je dosađivala, pa da je se riješi, ipak je dobro postupio. Ako je jedan čovjek i to nepravedan i loš čovjek postupio tako, zašto mislimo da nas naš Bog koji je naš otac i Stvoritelj neće uslišiti kada ga zazovemo?
Nije lako uvijek moliti dan i noć, težak je to zadatak koji Isus pred nas stavlja. No iz one priče s početka o starom pustinjaku mislim da nam je razvidno što nam je činiti. Moramo podijeliti teret. Postoje trenutci zajedničke molitve, kao što je, na primjer, obiteljska molitva, molitva krunice u crkvi, misa itd. No, postoje trenutci i kada se sami molimo. Međutim, osim te molitve pozvani smo činiti dobra djela. Učinivši dobro djelo nekome, tu osobu „obavezujemo“ da se pomoli za nas. Recimo, stara je tradicija da kada dobijemo krunicu od nekoga da prva izmoljena krunica na toj poklonjenoj bude za onoga koji nam ju je darovao. Tako smo pozvani moliti za one koji nam čine dobra djela. A čineći drugome dobra djela mi se utječemo u njihove molitve. I tako pomalo raspoređujemo teret one danonoćne molitve. Premda smo podijelili tu molitvu, to ne znači da mi ne moramo moliti, jer zasigurno će se naći netko tko će nam učinit dobro djelo, a naš je „dug“ prema toj osobi da se za nju/njega pomolimo.
Dogodi se ponekad u našem životu da mislimo da nam neka molitva nije uslišana. Onda olako odustanemo od molitve. Jer čemu trošiti vrijeme na nešto što nema ploda ili smisla. Jedan je čovjek davno rekao: „Za ono što smatraš vrijednim uvijek ćeš naći vremena!“. I to je uistinu tako. Opet neki drugi ljudi mole dok se dobro osjećaju, a kada nestane taj neki dobri osjećaj udaljuju se od molitve. Bog će uvijek uslišati naše molitve, na ovaj ili onaj, a ponekad i na nama neočekivan način. A onaj osjećaj nije mjerilo koliko nam je „dobra“ molitva. Tko to može izmjeriti. Možda je vrjednija nečija šutnja pred Presvetim, nego li nečijih 50 riječi u minuti i molitava koje upućuje Bogu. Možda je nečije brbljanje pred Bogom vrijednije, negoli svi Očenaši koje je netko treći izmolio. Nema tu metra koji to može izmjeriti, ni vage koja može ocijenit koliko je teška naša molitva. Možda moj uzdah i iskreni vapaj Bogu može biti daleko vrjedniji nego sve nečije dnevne molitve. Nema mjerila za molitvu. Samo je jedno važno, a to je ustrajati u molitvi. Pa čak i onda kada nam se čini da je uzaludna. Pa čak i onda kada nam se čini da nas ni zidovi oko nas ne čuju, a kamoli Bog. Jer molitva nije samo radi Boga, ona je najprije radi nas. Ona izgrađuje naš odnos s Bogom i nas same.
Molitva izgrađuje i pospješuje našu vjeru. Što je kisik za čovjeka, to je molitva za vjeru. Što je gnojivo za cvijeće, to je molitva za vjeru. I time polako, ali sigurno, izgrađujemo našu vjeru na čvrstim temeljima. No, ipak Isus postavlja pitanje na kraju evanđeoske perikope: ›› Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?‹‹. Rečenica je to koja nas pomalo i zabrinjava. Kakva je naša vjera? Taj odgovor možemo dati mi sami i Bog. Ne možemo za drugoga reći kakva je njegova vjera, ali i ne smijemo, jer bismo onda sudili tu osobu. I uistinu se zapita čovjek hoće li Krist prilikom drugog dolaska naći vjere na Zemlji. Dok zapadno društvo sve više i više pada u pitanjima moralnih vrijednosti. Dok se Lijepa Naša polako, ali sigurno približava tim zapadnim novim kvazi vrijednostima, stvarno dođe da se zapitamo. Ali, vjerujem da je odgovor na ovo Isusovo pitanje pozitivno. Naći će vjere. Koliko? Ne znam, neću suditi i prosuđivati, ali dok je mene živa naći će vjere. A sad je na tebi koji ovo čitaš da i ti rečeš za sebe, ali iskreno i od srca: „Da, i u meni će Krist kada dođe naći vjere!“
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
