29. NEDJELJA KROZ GODINU ŠTO TO BOGU PRIPADA?
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Čitavo 22. poglavlje Matejeva Evanđelja prepuno je susreta Isusa s raznim židovskim vođama koji dolaze kako bi doveli u pitanje Njegov autoritet, mogućnost uskrsnuća i kako bi Ga doveli u nezgodnu situaciju sa Zakonom. Spremni su sve učiniti kako bi našli povoda da Ga ocrne pred narodom i da Ga daju ubiti.
Evanđelje koje Sveta Majka Crkva stavlja pred nas na Dvadeset i osmu Nedjelju kroz godinu, a koje je dio tog 22. poglavlja, relativno je kratko, ali je svejedno sadržajno. Naime, događa se da farizeji ne žele sami otići pred Isusa pošto se boje neuspjeha, nego šalju svoje učenike da se suoče s Njim. Farizejski učenici u nadi da će Isus biti malo popustljiviji ako mu „idu niz dlaku“ prvo Mu govore da je on učitelj. Time mu žele priznati legitimitet i autoritet. Potom govore da je istinit i da uči po Božjem putu. Već ovdje mogu zamisliti Isusovo lice koje ih gleda širom otvorenih očiju i s blagim osmjehom, jer ih je pročitao. Nažalost, ovo su dječje fore koje sam i sam koristio kada mi je nešto trebalo, a vjerujem i svatko od nas. Kada mi je trebalo nešto od mame ili tate i ja sam se vrtio oko njih i sve ih pitao kako su, treba li nešto pomoći, kako im je lijepa frizura, kako im je lijepa majica. Moj tata bi odmah pitao što mi treba, jer me pročitao, baš kao Isus ove farizejske učenike.
Međutim, Isus ih ne prekida, nego ih pušta da Mu reknu do kraja što su naumili. I oni Mu postavljaju jedno, u najmanju ruku, bezobrazno pitanje: ››Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?‹‹. Pitanje je bezobrazno jer skriva njihove namjere da Ga osramote i da Mu oduzmu svaki kredibilitet. Ako reče da treba, voli Rimljane, protiv svoga je naroda. Ako reče da nije, onda je protiv Rima, protiv redovite vlasti. Isus ne samo da ovime pokazuje njihovo licemjerje i beskičmenjaštvo, nego ih ponižava pred narodom. Pred istim onim narodom pred kojim su oni mislili poniziti Njega. Naime, cijela ova scena zbiva se u hramskom dvorištu. Isus od njih traži da mu pokažu novac. To znači da On nema novaca sa sobom, a oni ga brže bolje vade iz svojih džepova i pokazuju Mu. Dakle, upravo oni koji su sebe držali duhovnom elitom nisu imali nikakvih skrupula na sveto mjesto ponijeti novac s likom cara znajući da time čine grijeh idolatrije. Koliko samo puta mi dođemo u crkvu s nekim stvarima koje tamo ne pripadaju. Koliko samo puta dođemo u crkvu nedolično odjeveni. Naši su stari znali kako se treba odijevati za crkvu i za nedjeljnu Svetu Misu. Farizejski učenici su s novcem došli u hrmasko dvorište i time postupili direktno kontra Zakona. A, s čime mi dolazimo u crkvu? Ne mislim samo na one stvari koje nosimo u džepovima, a pogotovo ovdje ne mislim na novac. Što to nosimo u svom srcu dok dolazimo na Svetu Misu? Nosimo li u njemu molitvu za svoje bližnje, za svoje roditelje, supružnike, djecu, prijatelje i neprijatelje? Ili pak nosimo mržnju prema nekome? Nosimo li svoje probleme koje ćemo prikazati Bogu? Nosimo li u njemu misao da moramo vidjeti što je tko obukao? Nosimo li u svom srcu misao da moramo vidjeti tko je došao i tko je gdje stao? Nosimo li Boga u svom srcu? Ili pak poput onih farizeja brže izvlačimo novac nego li Riječ Božju? Zamislimo se malo nad time. Ne kaže za ludu Sveto Pismo da nam je blago ondje gdje nam je srce. Isus na ovu đavliju smicalicu koju su farizeji organizirali, a farizejski učenici sproveli u djelo odgovara s riječima: ››Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.‹‹. Ali što je to što pripada caru, a što Bogu. Pitanje je to koje me muči otkako sam pročitao ovo evanđelje pred koji dan pripremajući se za pisanje. Caru, odnosno danas državi, pripada da poštujemo zakone koji nisu u suprotnosti s Božjim zakonima. Pripada im porez ili PDV i sva davanja koja smo dužni prema državi.
A kada govorimo o tome što pripada Bogu mislim da bismo pitanje trebali preformulirati i ono bi trebalo glasiti: „A što to Bogu ne pripada?“ Sve je Božje i od Boga stvoreno. Mi smo Božji, sve što imamo dar je od Boga. Naš život nam je dar od Boga. Zrak koji udišemo je dar od Boga. Ma sve je od Boga. Ali je najvažnije da smo mi Božji. Mi smo Božja djeca, Božja kreacija i Božje djelo. Još u utrobi majke Bog nam je udahnuo život i postali smo Njegovi. Ovo carevo, državno će propasti, bit će prah i prije negoli mislimo, a naša duša neće propasti, osim ako je mi samo ne odvedemo u propast. Zato mislimo o tome da pripadamo Bogu i da se k Bogu trebamo vratiti jednoga dana. Neće nas pitati koliko smo dali caru i koliko smo novaca imali, nego s čim smo u srcu došli pred Njega i Njegovo Sveto lice.
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
