26. NEDJELJA KROZ GODINU Lazar i bogataš
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Već nekoliko nedjelja slušamo Isusove prispodobe kojima nam želi poručiti da moramo zaslužiti vječni život. Iako je on dar, ponekad nam i dar može pobjeći iz ruku, a da toga nismo ni svjesni.
Prispodoba o bogatašu i Lazaru dovodi nas iznova u promišljanje o našem svakidašnjem životu. U kojem se od ove dvojice više možemo prepoznati? Bogataš živi unutar nekog svoga svijeta, zatvoren unutar svoje kuće, vjerojatno vile. Vidljivo je to iz riječi da Lazar ležao ispred bogataševih vrata. Jer ako su tu vrata, onda su i zidovi koje je bogataš podigao oko svoga imanja, samo kako bi zaštitio svoj kvazi mir. S druge strane imamo Lazara, čovjeka koji, kako rekosmo, leži ispred bogataševih vrata. Čovjek je to čije ime znači „Bog je pomogao“. Možda pomalo i ironično iz našeg ljudskog stajališta. Također, on je siromah pun čireva, gladan čovjek koji živi od mrvica koje su pale s bogataševa stola.
Kad bi pitali mislim da bi većina rekla da sebe može prepoznati u onom siromahu, jer svatko od nas ima svojih muka koje bi mogli usporediti s Lazarovim čirevima ili njegovom glađu. Međutim, istina je malo bolnija. Jer u svakom od nas čuči i bogataš i Lazar. Svatko od nas u sebi nosi obojicu, samo je pitanje kojem ćemo više dozvoliti da se pokaže i preuzme vlast nad nama. A ovaj svijet od nas čini bogataša. Dok afrička djeca gladuju, mi proizvodimo tone smeća. Ali ne bilo kakvog nego ostataka hrane. Onaj Lazar je barem mogao pojesti mrvice s bogataševa stola, a mi to isto bacamo u smeće, ne misleći na tolike gladne. Ne treba čak ni poći u Afriku, jer i svugdje ima gladnih. Ne onih kao što je to u seriji Prosjaci i sinovi, koji su „profesionalni prosjaci“, nego stvarno gladnih ljudi koji nisu sposobni sebi zaraditi koricu kruha. Pogledajmo samo po Zagrebu koliko pučka kuhinja dijeli obroka dnevno. Broj je prošle godine bio u prosjeku 300 obroka dnevno. A mi se žalimo ako nemamo salatu uz ručak ili prigovaramo ako nije kristalka, nego puterica. E moj jadni narode.
Obiluješ, a da ne znaš. Primaš, a ne zahvaljuješ… No, pogledajmo kraj ove prispodobe. Odvija se razgovor između ova Abrahama i onog bogataša. Bogataš iz pakla moli Abrahama da pošalje Lazara iz raja k njegovoj obitelji da im Lazar reče da vječni život postoji: ››Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’‹‹ I ovo je ustvari priča o našem vremenu i ljudima našega vremena. Tolike je ljude Bog podigao iz ovog našeg naroda, poput bl. Ozane Kotorske, bl. Miroslava Bulešića, bl. Alojzija Stepinca, bl. Gracije iz Mula i toliki nama poznati i nepoznati sveti ljudi, a mi se vidimo da vječni život postoji. A gdje su sva ona čuda koja se događaju, ne samo čuda ozdravljenja, nego i euharistijska čuda, kada komad hostije postaje dio živoga srca koje ispituju znanstvenici i nemaju odgovora kako je komad kruha postao živi komad srca? Ne čekajmo čuda da nam dođu, nije li svako novi dan jedno novo čudo. Nije li drveće koje nam daje kisik čudo. Nije li voda koju pijemo čudo. Nije li zrak koji udišemo čudo. Nije li naš život čudo. Jer mora biti Netko tko je sve to pokrenuo i tko nam svaki dan govori da ovo ovdje nije sve i da ima još nešto. Jedna je moja pokojna susjeda govorila: „Ima Boga, ma ima ga da je k'o miš!“
I Bog nam svaki dan na naš puta stavlja siromahe. Ne mora to uvijek biti netko kome ćemo dati novac ili komad robe. To može biti netko tko je potreban neke lijepe riječi. Ima jedna priča koje se rado sjetim: Neka je gospođa često dolazila u poštanski ured. Jednoga je dana ondje bio vrlo dugačak red. Vidjevši to, više samoj sebi nego onima u redu, gospođa reče da je samo željela kupiti markicu za pismo. Jedan od onih koji su čekali u redu upita ju: »Zašto to ne učinite na stroju za markice? Ondje možete uzeti markicu i ne morate čekati u redu.« A žena mu odgovori: »Znam, ali stroj me ne može pitati o mojem artritisu. «
Nadam se da smo za vrijeme one nesretne pandemije naučili cijeniti drugoga. Jer ponekad nam nije potreban ni razgovor s drugim. Ponekad on može biti zanimljiv ili nezanimljiv, ali prisutnost druge osobe čini nas sretnima. Ne dozvolimo da siromah čeka ispred naših vrata, a da ga mi ne prepoznamo. Ne dozvolimo sebi da onaj bogataš bude jači u nama. Ne dozvolimo da nam bogataš uništi vječnost. Zar je vrijednije ovih ovdje 50-100 godina negoli cijela vječnost?
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
