25. NEDJELJA KROZ GODINU DRAMA BOŽJE LOGIKE
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
U nedjelju pred nama, dvadeset i petu nedjelju kroz godinu, Sveta Majka Crkva u prvom čitanju pred nas stavlja Knjigu proroka Izaije koji je zapisao: »Jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.« Ustvari nas tako Majka Crkva na jedna način priprema za ono što ćemo čuti u Evanđelju, jer nam baš i neće vjerojatno biti po volji.
Često su nedjeljna čitanja povezana, počev od Zborne molitve, koju moli svećenik prije nego počnu čitanja, preko prvog i drugog čitanja, do Evanđelja toga dana. Ovim riječima da naši puti nisu Božji puti i da su Božje misli iznad naših misli, najavljuje nam se da ide neka teška Isusova besjeda. Često puta naša logika nije istovjetna Božjoj, i naša pravednost nije ni jednaka Božjoj. Ponekad se mi i naljutimo na Boga jer nije sve pošlo onako kako smo mi planirali. Kada se meni to dogodi sjetim se one stare izreke da čovjek snuje, a Bog određuje. I to je stvarno tako. Bog to tako uredi, da nam ponekad i pamet stane. Neke stvari se dogode daleko bolje nego smo mi mogli i sanjati. Međutim, nekad se dogodi i da stvari ne pođu baš na našu stranu i da ne prođe baš najbolje za nas. Zašto je to tako? Samo Bog zna odgovor na to pitanje. Možda bismo ga i mi mogli pronaći, samo trebamo nekim drugim očima promatrati događaje koji su se dogodilo i u jednoj većoj, široj slici.
U evanđeoskom ulomku koji ćemo čuti u nedjelju slušat ćemo prispodobu o Kraljevstvu nebeskom, vinogradu, gospodaru i radnicima koje gospodar zapošljava. Vinograd je u toj prispodobi, naravno Kraljevstvo nebesko. Gospodar je Bog, a radnici smo mi ljudi. Radno vrijeme, odnosno radni dan je naš život. Kraj tog radnog dana označava kraj vremena, Posljednji sud. Evanđelje nam donosi da gospodar izlazi više puta na trg tražiti radnike. Tako on skuplja radnike odmah na početku dana, rano ujutro. Po radnike izlazi i o trećoj uri, kao i o šestoj i devetoj uri. Po radnike odlazi i o jedanaestoj uri. Posla ima dovoljno za sve radnike. No, koje su to ure? Po židovskom sustavu računanja vremena, treća ura je 9 sati, šesta ura je podne, deveta ura je 15 sati, a jedanaesta ura je 18 sati. Dakle, gospodar ne prestaje tražiti radnike. Bog ne odustaje od nas, ne odustaje od nijednog čovjeka. Svakom nudi mjesto u Kraljevstvu nebeskom bez razlike. Muka podnesena na Križu za spas čovječanstva nije za odabrane, ona je za sve, ali ju svi ne prihvaćaju. Neki spasenje iz neznanja odbacuju, jer im je to nepoznato i možda do kraja nejasno. Neki odbacuju spasenje čisto svojom voljom i tako sebi potpisuju vječno stanovanje onamo gdje je plač i škrgut zubi. Mi koji smo prihvatili spasenje nismo nešto posebni, samo smo blagoslovljeni time da smo na vrijeme prepoznali ono što nam se nudi, vječnost u blaženom zajedništvu s Bogom u Njegovu Kraljevstvu.
Kada dolazi kraj prispodobe dolazi i vrijeme za plaćanje naknade, dnevnice svima onima koji su radili u vinogradu. To je trenutak Posljednjeg suda. Tada gospodar svima plaća jednako. I tu dolazi do drame, jer se oni radnici koji su tu bili od ranog jutra bune na gospodara jer plaća jednako njih i one koji su došli posljednji, o jedanaestoj uri. Gospodar ne ostaje dužan i pita ih: »Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?« Logika gospodara nije jednaka logici radnika. Božja logika ne ide ruku pod ruku s našom logikom. Mi Boga, kao i uvijek tako i sada, prilagođavamo sebi i svojoj logici. No one nisu iste. Božja logika je da se spasenje, kako rekosmo, nudi svima, ma kad ga prihvatili.
Na puno mjesta u Svetom Pismu možemo vidjeti nepodudaranje između naše i Božje logike. Mi ćemo reći da je nešto nemoguće. Isus u Evanđelju po Luki kaže: »Što je ljudima nemoguće, to je Bogu moguće.« Mi kažemo „Umoran sam.“ Isus u Evanđelju po Mateju na uzvraća: »Dođite svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.« Mi mislimo da nas nitko ne voli. U Ivanovu Evanđelju čitamo da je Bog tako ljubio svijet da je dao Sina svojega Jedinorođenca da nijedan ne propadne. Mi velimo: „Ne mogu dalje.“ Isus govori sv. Pavlu u Drugoj Korinćanima: »Dosta ti je moja milost jer se moja snaga očituje u slabosti.« Mi smo stava da ne možemo i ne znamo. Sveti Pavao u poslanici Filipljanima piše: »Sve mogu u Onome koji me jača.« Mi velimo: „Nisam osposobljen, ne znam.“ Pavao Korinćanima piše: »A Bog može tako obilato izliti na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim dovoljno svega i još imati i viška za koje mu drago dobro djelo.« Mi tvrdimo da nećemo uspjeti. Pavao piše Filipljanima: »A moj će Bog ispuniti u Kristu Isusu svaku vašu potrebu raskošno prema svom bogatstvu.« Ima još masu ovakvih prim- jera. A jedan im je zajednički poučak. Ne činimo dramu oko spasenja drugoga, nego se radujmo Božjoj logici po kojoj je spasenje došlo čitavom čovječanstvu!
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
