2. NEDJELJA KROZ GODINU EVO JAGANJCA BOŽJEGA!
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Prošlo je vrijem Božića i Nove godine. Sve feste su iza nas i vraćamo se u neku klasičnu svakodnevnicu. U toj svakodnevnici odjekuju Isusove riječi iz Evanđelja koje Sveta Majka Crkva pred nas stavlja u Drugu nedjelju kroz godinu koja je pred nama: ››Što tražite?‹‹
Stara je čovjekova težnja za nebom. Svatko će od nas pogledati u nebo kada nam krene naopako i zapitati se:“ Bože, što sam ti učinio?“. kroz čitavu ljudsku povijest čovjek uvijek traži nešto, uvijek gleda u zvijezde i traži nekoga. Više sam puta ponovio riječi jednog teologa koji je rekao da svaki čovjek traži ljubav i da ustvari tražeći tu ljubav traži Boga, jer on jest Ljubav u punini. No, toga Boga ljudi ne pronalaze uvijek, jer im bog postaju neki ljudi, novac, materijalne stvari. Sreću traže u krivim stvarima, drogama, alkoholu, maltretiranju drugih ljudi, pa čak i u ubijanju. Svatko od nas sam odabire svoj životni put, jer nam je Bog dao slobodu, ali neki odlaze u totalne stranputice i gube same sebe pokušavajući pronaći ljubav.
Rijetki su oni koji stvarno mogu reći da ne vjeruju u Boga. Mnogi vjeruju na neki način, ali nisu sigurni kako vjerovati, pa se u traženju Boga okušavaju u mnogim stvarima, ponekad i okultnim, misleći da će tamo pronaći Boga. Ali Boga se može pronaći samo u Crkvi. Ne, ne čuva Crkva Boga, nego Bog čuva Crkvu. Crkveni oci prvih vremena ostavili su nam zapisanu tvrdnju da izvan Crkve nema spasenja. Katekizam Katoličke Crkve u broju 846. uči nas da: „Iskazana pozitivno, znači da svako spasenje dolazi od Krista-Glave po Crkvi koja je njegovo Tijelo: Oslanjajući se na Sveto pismo i Predaju, Sveti sabor uči da je ta putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva; a naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja, on je potvrdio i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolička Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ili ući ili pak u njoj ostati.“
Jer Crkvu je ustanovio Isus Krist, isti onaj za koga Ivan Krstitelj kaže u nedjeljnom Evanđelju: ››Evo Jaganjca Božjega!‹‹. Te iste riječi ponavlja svaki svećenik i biskup koji slavi Svetu Misu. Prije toga zaziva na oltaru se događa nešto što često ostane neprimijećeno, lomi se ona velika hostija koju je svećenik prije toga prilikom podizanja pokazao narodu. Time se simbolizira Isusovo predanje. Ujedno se podsjeća i na Isusovo lomljenje kruha na Posljednjoj večeri prije nego li je učenicima podijelio taj kruh. Ovaj nas prizor podsjeća na one trenutke kada su židovski svećenici u Hramu u Jeruzalemu prinosili krvnu žrtvu janjeta, čistog i bez mane. Jaganjac Božji je mesijanski naziv po uzoru na starozavjetnu Pashu: tada se klalo janje koje je bilo čovjekov prinos za oproštenje grijeha. U Novom zavjetu Krist je to janje – on samog sebe predaje jednom zauvijek, neponovljivo, za oproštenje svih grijeha i čovjekovo oslobođenje. To se otajstvo aktualizira u lomljenju kruha. U vremenima Prve Crkve vjernici su nosili kruh od kuće, kakav su svaki dan jeli, pa bi u ovom dijelu mise svećenik lomio taj kruh na sitne dijelove da se svatko može pričestiti. U 10. stoljeću uvode se hostije, a obred lomljenja kruha svodi se na svećenikovo lomljenje velike hostije. Nakon ovoga u Svetoj Misi događa se još jedan detalj koji nam često prođe neopaženo. Naime, kada svećenik lomi veliku hostiju od nje otkida maleni dio ubacuje ga u kalež s Krvi Kristovom.
Uspomena je to na vrijeme kada je nekoć u Rimu postojala glavna misa, koju je predvodio papa. Na njoj bi se razlomio euharistijski kruh pa bi dio tog kruha služio za pričest, a dio bi đakoni nosili ostalim crkvama u gradu: svaka bi dobila komadić kruha. Svećenik koji bi u takvoj crkvi služio misu, nakon obreda lomljenja kruha uzeo bi komadić kruha s papine mise i stavio ga u kalež. To je bio znak jedinstva Crkve. Danas je taj običaj ostao, ali je izgubio svoju znakovitost.
Čovjek ponekad čitavog života traži sreću, a ne vidi je ispred svoga nosa. Svatko od nas prođe pokraj crkve, ali ne vidi da ga unutra čeka sreća. I pojedini koji svake nedjelje dolaze na Svetu Misu ne vide da im se sreća daje svakoga dana na toj istoj Svetoj Misi kada svećenik ponavlja riječi Ivana Krstitelja: ››Evo Jaganjca Božjega!‹‹. Isus i nas danas pita što tražimo, ali nas i upućuje po riječima Crkve, iste one koju je On ustanovio, da sreću pronađemo u ispovijedi, u Svetoj Misi, u sakramentima, ma u Crkvi. Jer tu stanuje naš Rabi, naš Učitelj, u svetohraništu, u Crkvi. Čeka nas da dođemo i da ga pronađemo!
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
.jpg)
3.jpg)
