12. NEDJELJA KROZ GODINU Što je i tko je za nas Isus Krist?
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Kada bismo hodali ulicom i pitali ljude tko je to Isus vjerujem da bi odgovori bili tipa: on je Bog, on je povijesna osoba, on je Sin Božji, on je onaj za kojega neki tvrde da je Bog, on je obični čovjek kojeg je Crkva napravila Bogom, on je dobra riječ za psovku... A kada bismo došli poslije nedjeljne mise ispred crkve i postavili ljudima koji su upravo izašli s mise pitanje: „Što je i tko za vas Isus?“, tko zna kakve bismo odgovore dobili. Možemo pret- postaviti da bi dobar dio ljudi čak i odbio odgovoriti ili bi ostao šuteći poput učenika iz Evanđelja.
Mislim da bi se našao i pokoji Petar koji bi onako proročki i iz srca ponovio Petrov odgovor: ››Krist – Pomazanik Božji!‹‹. Žalosna je istina da bi mali broj njih to rekao uistinu iz srca. Jer danas nam je vjera malaksala. Postali smo vjernici od Božića, Uskrsa i pokojeg vjenčanja i krštenja. Ne gorimo nego dimimo. I ti kršćani koji dime, koji su ni topli ni hladni su najveća prijetnja našoj Crkvi, ali i njezino najveće bogatstvo.
Prijetnja su jer iznutra pomalo uništavaju Crkvu. Dolaze nedjeljom na misu, ali opet ne baš svake nedjelje, radi susjeda, da ne bi rekli da smo prepobožni. Dođu obavezno na krštenje i vjenčanje, jer iza slijedi dobar dernek. Odrade sakramente i onda nestanu dok nekoga u obitelji nešto ne zaboli, pa se onda valja „umilostiviti“ Bogu da ozdravi bolesnog člana familije. Ali oni su i blago Crkve. Jer svaki član Crkve njezino je najveće blago. No ovi vjernici koji dime još su i više to blago. Jer oni su prilika da se proslavi Bog u njima. Primili su dobar temelj vjere, ali ih duh ovoga svijeta odvlači. I nema nam druge nego primjerom im pokazivati da ova naša Crkva nije crkva staraca, nego Crkva ljudi svih uzrasta, boja kože i nacionalnosti. Valja nam slijediti riječi tolikih svetaca kroz povijest koji su govorili da vjeru treba svjedočiti djelima, a tek onda riječima. Međutim, budimo iskreni, svatko od nas je ponekad kršćanin koji gori, a ponekad kršćanin koji dimi. Jer nije uvijek lako svjedočiti svoju vjeru, napose u ovom svijetu čiji, već spomenuti duh, oštro radi i kopa protiv Krista i Crkve. Kroz medije provlači se da čovjek treba lagodno živjeti. U filmovima i serijama, napose u onima koji su napravljeni tamo preko bare, promiče se lagodan život gdje nema vjere nego je bitno da čovjek ima što pojesti, popiti. Potiho se provlači hedonizam i individualizam. Čovjeka se odmiče od najbitnije stvari koja ga nosi kroz život, a to je zajednica. A ne daj Bože da bi se negdje još križ spomenuo.
A upravo je križ poziv koji Isus pred nas stavlja u evanđelju ove predstojeće nam dvanaeste nedjelje kroz godinu. I to nas poziva da danomice uzimamo i da ga nosimo. Netko od nas ima veći križ, a netko manji. A što znači nositi taj križ govore nam sljedeće riječi koje sam pronašao: „Nositi križ nešto je veliko, važno... To znači hrabro se suočiti sa životom, bez slabosti ili plašljivosti. To znači pretvoriti poteškoće, kojih će uvijek biti u našem životu, u moralnu energiju; znači razumjeti ljudsku bol i, na kraju, znati istinski ljubiti.“
Prihvaćanjem križa prihvaćamo ljubav. I prihvaćamo zadatak da ljubimo drugoga. Pa čak i ako nam je ta druga osoba križ trebamo ga ljubiti. Jadno je vidjeti žalosnog kršćanina. Taj zasigurno nije prihvatio svoj križ. A onaj kršćanin koji je prihvatio svoj križ je hrabar čovjek. Zar nije čudesno vidjeti ljude koji imaju križeve pod kojima bi mi već davno pali, a koji imaju osmijeh na licu? Jer znaju tko je taj križ nosio prije njih. Znaju da sve ono što nose pod teretom križa je već netko proživio prije njih, a to je naš Spasitelj Isus Krist.
I sutra kada ti križ postane težak i kada se osjetiš odbačen od drugih. Kada se osjetiš neprihvaćen i omalovažen sjeti se! Sjeti se da je taj isti križ ponio tvoj Bog radi tebe i mene, da bi i tebi i meni taj križ bio lakši. Možemo mi ostaviti taj križ, ali onda smo odbacili sebe i prebacili težinu toga križa na druge oko sebe. Nije li žalosno vidjeti kada u obitelji netko ostavi križ i prebaci ga na druge članove obitelji?
I zato budimo hrabri kršćani koji gore za Krista i Crkvu. Budimo kršćani koji se ne boje svoga križa. Sveta Majka Terezija govorila je da prava ljubav gori. A Mala Terezija zapisa lijepo: „U križu je život i utjeha, samo je on put koji vodi u nebo.“
I zato goreći krenimo put neba!
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
