ZANIMLJIVOSTI IZ TISKA Slaba skrb općine za zidine prije II. svjetskog rata
To svakako nije poželjan i zanimljiv dubrovački motiv, a pokazala bi se nebriga i zanemarivanje općinske vlasti za cjelokupnu dubrovačku fortifikaciju. Postoje „fotke“ na kojima se detaljno vidi samoniklo raslinje (bršljan, divlja smokva, kapare) koje prekrivaju negdje više, a negdje manje zidine i/ili utvrde, što dovoljno govori kakav je bio odnos i skrb ondašnje općinske vlasti prema najmonumentalnijem dubrovačkom povijesnom spomeniku ali i konkretnim detaljima.
Međutim, ako nema fotografskog materijala koji prikazuje propadanje i zapuštenost zidina na pojedinim mjestima pod utjecajem „zuba vremena“ i drugih uzroka, barem postoje zapisi koji su objelodanjeni u lokalnim tiskovinama. Jedan opširniji zapis pronašao sam u posljednjem broju lokalne tiskovine. Nakon 20-ak dana započeo je II. svjetski rat na tlu Jugoslavije i lokalna tiskovina prestala je izlaziti. Koliko je dubrovačka spomenička baština bila zapuštena i zanemarena od strane lokalne vlasti neposredno uoči II. svjetskog rata najbolje nam predstavlja samo uredništvo čiji je tekst objavljen u lokalnoj tiskovini.
„Dubrava“ od 15.3.1941. g; br. 116.
ŠTO SVAKO OKO NE VIDI
„Pod gornjim naslovom objelodanit ćemo nekoliko primjedaba, za koje unaprijed kažemo da nijesu zlonamjerne niti uperene protiv bilo koje ličnosti. Konstatirati ćemo samo neke nedostatke u pogledu čuvanja i uzdržavanja historičkih spomenika Dubrovnika, u najboljoj namjeri da se ti nedostatci isprave, tim više, što je i sam Gospodin Ban Banovine Hrvatske propisao Uredbu o čuvanju starina (Nar. Novine br. 175 od 3.VIII.1940.).
Najveličanstveniji spomenik starog Dubrovnika su njegove divne zidine i utvrde. Dubrovnik bez tih kolosalnih građevina ne bi bio više Dubrovnik, ne bi bio privlačiva točka za turiste; bio bi obični gradić kakovih ima dosta na Sredozemnom moru. Te zidine, za koje je rekao austrijski vojni inžinjer Kirchmayer u svojoj knjizi „La caduta della Republica di Ragusa“: „da su divni plašt koji još postoji, još divnije vlade koje više nema“, svetinja su svakom pravom Dubrovčaninu i rodoljubnom Hrvatu.
U zadnje se vrijeme vrlo malo posvećuje pažnja tim spomenicima domoljublja starih Dubrovčana, tim kamenim čuvarima 1200 godišnje slobode. (Uredništvo je pretjeralo, ali zanemarimo njihovo preuveličavanje. – kom. D.R.) Neki dijelovi počeli su se već pretvarati u ruševine. Divlje smokve, kapare i drugi korov nesmetano rastu i raskopavaju staro kamenje. Kapara i divlja smokva su smrt za zidove, jer prva pretvara vapno u zemlju, a potonja čini da se zidovi raspuknu. Niko o tome ne vodi računa. Za uzdržavanje barem onog dijela koji je u općinskim rukama, morao bi se brinuti tehnički odsjek Općine. Na općini ima dosta veliki broj radnika, pa bi se moglo odrediti jednoga da guli kapare, divlje smokve i drugu travurinu, te da žile kapare i smokve naštrca solnom kiselinom, to bar nije skupo. Nijesu tu toliko krive pare koliko nemarnost. Kao dokaz nemarnosti navest ćemo nekoliko primjera: Od Vratnica gradskih vrata, izuzevši one koje su namještene, sačuvale su nam se još samo 2 para, i to: 1) One vanjskih vrata od Ploča, koje leže na zemlji u prizemlju tvrđave sv. Ivana (općinski magazin) da prije istrunu i sa kojih su već nestala neka gvožđa, i 2) Vratnice vrata na prvom mostu od Ploča (ispod kipa sv. Vlaha) koja su sa strane tehničkog odsjeka, prilikom ispražnjavanja prizemlja sv. Ivana bačene u dvorište „Stare bekarije“ (gdje se ugljen prodava). Prenijeti barem te vratnice na jedno podesno suho mjesto, na primjer u muzej na Rupama, nije pitanje para već dobre volje i razumijevanja.
Kao drugi primjer navađamo slijedeće: Svojedobno je općina odobrila kredit od 8.000 dinara za uređenje nekih objekata kao zakloništa za napad iz vazduha. Tom prilikom uređena je za gornje svrhe i tvrđava Bokar. U toj tvrđavi se je nešto popravljalo i inkartavalo. Među ostalim napravljen je i svod koji vodi u dvorište. Na tom svodu fale 3-4 kamena, u dvorištu je hrpa kamenja, ali se niko nije sjetio da tih par kamena namjesti. Prokop i stepenice koje kroz kulu Puncjelu vode u Bokar, nabacili su betonom. Na tom prokopu fale pragovi vrata i to sa jedne strane svi, a s druge strane djelomično. U općinskom magazinu ima dosta starih pragova, te što bi bilo koštalo, kad se je već taj prokop popravljao, namjestiti i pragove? U mjesecu maju bojadisana su „Među vratima od Pila“ vrata, koja vode u općinski park u Posatu i ona koja vode u općinski rasadnik (!), ali na gradska vrata, koja su i te kako potrebita da ih se bojadiše, nije se niko sjetio. A što da kažemo za vratnice vrata od Ponte. Izgleda da se čeka da potpuno propadnu, da ih se može čim prije baciti u dvorište stare bekarije. Gdje su njihova gvožđa, to sam Bog zna.
Do obnove zvonika bila je pod svodovima ugrađena lijepa nikija, nad kojom je bilo poprsje sv. Vlaha. Ta nikija nije više namještena i ako je za istu ostavljena udubina u zidu. Nikija koja se sastoji od 6 komada, nalazi se još kompletna u općinskom magazinu među starim pragovima, a poprsje sv. Vlaha ležalo je svojedobno u kancelariji šefa tehničkog odsjeka. Da se ta nikija namjesti t. j. da se još nije namjestila, nije opet pitanje para. Da bi se divna dubrovačka utvrđenja sačuvala potomstvu, neophodno je potrebito izvesti stanovite popravke. Navesti ćemo uslijed toga sadašnje stanje najzapuštenijih djelova. Minčeta. Kako je poznato u Minčeti se nalazi stari rezervoar vode, iz kojeg su se nekada snabdjevale gradske česme. Sada se iz tog rezervoara snabdjevaju samo još neki objekti. Dno tog visećeg (?!) rezervoara je u dezolatnom stanju, sa svih strana se cijedi voda koja ispire vapno. Rastopljeno vapno u obliku bijele mase kapi u donji hodnik. Ako se taj rezervoar ne da više popraviti, zašto ga se ne bi moglo potpuno isključiti, a objekte koji se iz njega snabdjevaju, priključiti na vodovodnu mrežu. To bi trebalo čim prije učiniti, da ta krasna tvrđava, taj simbol Dubrovnika ne propadne.
Bokar. Ona strana tvrđave Bokar, koja je okrenuta prema pučini, već je u takvom stanju da će početi kamenje da ispada. Zid uništava sol, koja je već potpuno izjela vapno, Kad jednom počne ispadati kamenje, morski valovi će uništiti tu tvrđavicu. Zid do Bokara je takav da prijeti opasnost da će se srušiti i već je ispalo nekoliko kamena. Mrtvo zvono. Najzapušteniji predio gradskih utvrda je kula sa bastionom „Mrtvo zvono“ i zid sa obje strane bastiona. To su najstariji zidovi Dubrovnika, to je zapravo matica i temelj današnjeg grada. Bastion sa kulom je tako obrastao kaparom i travurinom, da se ni kamenje ne vidi. Na tom dijelu zidova prokopani su razni otvori za silaz na hridine ispod grada. Smeće se gomila na hridinama. Na jednom mjestu zja(pi) golema rupa, gdje je bio stari nužnik bivše kasarne sv. Marije.
Vrata od Ploča. Drugi su glavni ulaz u grad. Uz ta vrata naslonjena je nemoguća zgradurina Bakteriološkog instituta. Ta zgrada sa svojim ružnim inkartanim pročeljem, nemogućim i neestetskim prozorima; kvari svaki lijepi utisak tog jedinstvenog gradskog ulaza i sakriva izgled jedne od najjačih utvrda starog Dubrovnika. (Zgrada se nalazila na Trgu oružja. Srušena je 1954. godine. Jedno vrijeme imala je namjenu i kao veterinarska stanica prije potpunog uklanjanja. Druga zgrada tzv. „Ruski dom“ srušena je 15-ak godina kasnije. Obje zgrade podignute su za vrijeme austrougarske vladavine. – nap. D.R.) A što da rečemo za sama vrata? Kapare ih raskopavaju, svod treba nužno popravaka, vratnice gniju u podzemlju sv. Ivana. Zašto se ta vrata ne bi mogla urediti kako i ona od Pila? Jedan je Dubrovčanin nabavio i 5 kugla za protu-tege mosta, koje se kugle moraju nalaziti u općinskom magazinu. Austrija je svojedobno proširila vrata na drugom mostu i mjesto kamenog svoda, stavila svod od opeka, tako da ta vrata izgledaju kao ulaz u neku garažu na periferiji. Što bi koštalo napraviti taj svod od kamena? (Ukoliko je moguće vratiti u izvorni izgled u nadležnosti je DPDS-a – kom. D.R.)
Kula sv. Jakova. Unutarnja strana zida te kule, poviše istoimene crkvice na Pelinama je u očajnom stanju, kapare ga izjedaju, a konsole hodnika pucaju. Napominjemo da je tu najpitoreskiji zakutak starog Dubrovnika, za kojeg nažalost malo tko znade. Tu je interesantni gotski svod starih gradskih vrata „Porta Ragnina“. Prva kula ispod Minčete. Kroz tu kulu sa bivšeg Sokolskog igrališta, probiven je prolaz na platformu vanjskog zida. Prolaz izgleda kao da su ga Avari prokopali. Taj prolaz bi se morao ili zatvoriti ili ugraditi propisna vrata. Vanjski zid. Sa strane zvane „Iza grada“, t. j. od kule sv. Jakova do Minčete, sa svojim od zuba vremena pokvarenim gornjim rubom sliči na neku zapuštenu ruševinu. Da li se namjerava jednom to popraviti? Bastion ispod kule sv. Luke. Sa unutarnje strane je potpuna ruševina, a sa vanjske mu je more potkopalo temelj.
Na bastionu sv. Roka, podignut je paviljon vojne bolnice i time prekinut kružni put na zidinama. Da li se je neko postarao da vojna vlast dozvoli da Općina poruši taj paviljon, koji kvari panoramu grada i time otvori prolaz preko zidina na cijelom opsegu grada. Šetnja po morskom dijelu zidina bila bi još interesantnija, nego po kopnenom. Da li se je neko pobrinuo, da se i ona ružna zgradurina bakteriološkog instituta ukloni i predio od vrata od Ploča dovede u onakvo stanje, kakovo je bilo za doba Republike. Primjećujemo da zidine Dubrovnika nijesu neki pasivni spomenik, kojeg se mora uzdržavati, već da od njihovih ulaznica Općina ima ipak neku korist. Završavamo sa željom, da sve ovo ne bude „glas vapijućeg u pustinji“. Tehnički odsjek je pozvan da na sve ovo misli i pazi. Kad se tiče Dubrovnika, neka svakom Dubrovčaninu bude u srcu i u pameti onaj značajni stih (natpis) uklesan nad ulazom u Malo vijeće: „Obliti privatorum publica curate“.
Ovo što je uredništvo navelo nisu sva oštećenja na cjelokupnoj dubrovačkoj fortifikaciji. Uopće se ne spominju devastacije koje su učinjene tijekom A.-U. vladavine. Uredništvo oprezno („u rukavicama“) opominje kolalnu vlast da ne čine dovoljno u svezi zaštite i skrbi za spomenički baštinu Dubrovnika.
Uredništvo veoma je dobro upoznato s mnogim oštećenjima koje su nastala na zidinama i utvrdama zbog djelovanja „zuba vremena“, posljedica ljudskog zanemarivanja i djelovanja (nedozvoljenim radnjama na spomeničkoj baštini – kom. D.R.) i naposljetku zbog samoniklog bilja. Je li autor napisa osobno obišao sva navedena mjesta ili su građani o svojim zapažanjima pisali uredništvu „Dubrave“ manje je važno. Najvažnije je primjetiti da je potreba o zaštiti najmonumentalnije spomeničke baštine Dubrovnika upozorena lokalna vlast i dubrovačka javnost posredstvom lokalne tiskovine. Treba imati u vidu da je u napisu navedeno samo oštećenja i devastacije unutar zidina. Sve ostale zapuštene i devastirane fortifikacije i drugi povijesni objekti na području bivše Dubrovačke Republike nisu uopće spomenuti!
Svaki materijal je podložan postepenom propadanju, ali drvo je najosjetljivije usljed djelovanja atmosferilija: morske soli, sunca i vlage, zato nije iznenađujuće o navođenju više primjera o stanju gradskih vratnica koje se spominju u tekstu, pa čak o onih koji se nalaze odložene u općinskom magazinu.
Uklanjanje građevina podignute tijekom austrougarske vladavine, te popravaka manjih oštećenja započelo je već tijekom II. svjetskog rata i neposredno nakon završetka rata. (Vojni paviljon na bastionu sv. Margarite uklonjen je krajem 1943. ili početkom 1944. godine koji je sprječavao prolaz po obilaznom hodniku zidina. – nap. D.R.). Lukša Beritić: „Odmah nakon oslobođenja Dubrovnika i to već 14. prosinca 1944. osnovan je u sklopu Tehničkog odjela N.O.O. pododsjek za zidine i spomenike sa zadatkom, da se zidine urede i po mogućnosti poprave. Taj pododsjek ukinut je 15.II.1946.“ Nakon osnivanja DPDS u kolovozu 1952. godine, Društvo je preuzelo brigu i skrb za zidine, odnosno za cjelokupnu dubrovačku fortifikaciju, ali i za onu izvan Dubrovnika koja se nalazi na području bivše Dubrovačke Republike. Za veće građevinske sanacije nije u početku bilo novaca, pa se je radilo prema mogućnostima i prioritetima.
Posljednjih 20-ak godina (izuzimajući godine 2020-2021) kada se je prihod DPDS znatno povećavao (cijene ulaznica su se povećavale u suglasnosti sa Gradom), onda se je moglo planirati znatno složenije ujedno i skuplje sanacijske zahvate na mnogim povijesnim spomenicima na području bivše Dubrovačke Republike, kao npr. tvrđava Soko u Dunavama, Kaštio u Stonu, knežev dvor u Slanom, knežev dvor u Pridvorju, mlinice u Konavlima itd. Krajem tekuće godine DPDS donosi program radova za sljedeću godinu u kojem su uključeni sanacijski radovi na fortifikaciji u gradu Dubrovniku, Stonu, Primorju, na otocima, Župi dubrovačka, Konavlima. Ima toliko planova da preostali prihod od 40% koji preostaje DPDS (Grad dobija 60%) nije dostatan da se radovi istovremeno obavljaju na različitim lokalitetima. Osim navedenog, DPDS je ograničeno s radovima jer u našem gradu nema dovoljno građevinske operative s atestom da mogu raditi na spomenicima kulture, pa se dio započetih obimnih radova prenosi i na sljedeće godine što produžava obnovu. Ne mali problem je i birokratske naravi, tj. dugo čekanje na razne dozvole što otežava početak radova.
Uz dosadašnju 70-godišnju skrb DPDS prema spomeničkoj baštini, može se bez pretjerivanja reći da će naši potomci znati cijeniti jedno civilno društvo koje je sačuvalo od propadanja spomeničko nasljeđe za koje se treba nastaviti brinuti.
3.jpg)
