ZANIMLJIVOSTI IZ TISKA PRVE POLOVICE XX. STOLJEĆA Hrvatsko pjevačko društvo Gundulić
Program svečanosti bio je sljedeći: „U Dubrovniku na Duhove dne 22. i 23. maja 1904.: U nedjelju dne 22. maja u jutro doček gostiju. – Poslije podne: u 7 sati (navečer) obilazi glazba gradom. – U 7,30 sati glazba izvagja program pred Gundulićevim spomenikom. Rasvjeta i bacanje umjetnih vatara (vatromet). – Iza svršenog programa upućuje se povorka sa bakljama uz sudjelovanje glazbe i pjevačkog društva „Gundulić“ do stana kumice časne g.gje grofice Jele ud. Caboga i kuma časnog gosp. viteza Vlaha Bogdana. Pred stanom kumice i kuma zasvira glazba a pjevačko društvo zapjeva, odavle pak vraća se povorka glazbom.
U ponedjeljnik dne 23. maja u jutro. – U 6 sati obilazi glazba gradom svirajući na uranak. – U 7,30 sati sakupljaju se društva u prostorijama „Hrvatske radničke zadruge“ . – U 7,45 sati upućuju se društva korporativno sa barjacima i glazbom na sv. Misu. – U 8 sati svečana Misa u crkvi sv. Vlaha dubrovačkog parca, prisustvuju predstavnici raznih društava. Preko mise pjeva pjevačkog društvo „Gundulić“. – U 9 sati blagoslov barjaka pred crkvom sv. Vlaha uz propisane obrede, glazba svira a pjevačko društvo zapjeva himnu. – U 10 sati svečana povorka obilazi gradom sa glazbom, došav(ši) pred Gundulićevim spomenikom pjevačko društvo otpjeva himnu, odanle upućuje se dalje do društva „Hrvatske radničke zadruge“. – U 11 sati dijeljenje počasnih znakova desetogodišnjice pjevačima. – Poslije podne: U 1 sat banket. – U 8 sati (navečer) koncerat s predstavom u Bondinom kazalištu.
Potanji program dijeliti će se malo dana prije (svečanog blagoslova barjaka - nap. D.R.). „Crvena Hrvatska“ od 21.5.1904. g; broj 21
HRVATSKO PJEVAČKO DRUŠTVO „GUNDULIĆ“
Deset se punih godina navršilo da „Gundulić“ ustrajno i ponosno goji hrvatsku pjesmu u starome Dubrovniku, slavnoj hrvatskoj Atini. Boljelo je rodoljube da se na ovome starome ognjištu slovinske pjesme utrnu (i) nje(n) sveti plamen. Boljelo je, da pjesma koja se je tokom vijekova orila po ratnim poljanama, dizala u kraljevskim palačama, romonila uz cilik tamburice i zvrndaj gusala u skromnoj kolibi pastira i siromašnoj kučici težaka, da prestane ovdje, gdje je vila Slovinkinja još u davnim vremenima propjevala, gdje je slavni Gjivo svojom milozvučnom pjesmom pred četiri vijeka stao „dizati nadu, rušiti jad“.
I sada se kolo rodoljuba te uz dosta truda a više požrtvovanja, odlučiše da ustroje pjevačko društvo. Baš u ono vrijeme spravljalo se otkriće Gundulićeva spomenika (26. lipnja 1893.) Pa kud će bolje ovo društvo nego da se krsti imenom najslavnijeg Dubrovčanina, velikog pjesnika Gundulića! Izradiše ustav (statut), komu prvi paragraf udariše. „Pjevačko društvo će se zvati: Hrvatsko pjevačko društvo „Gundulić“. Društveni će barjak biti hrvatska trobojnica“. Ustav bi poslan na Namjesništvo u Zadar, gdje je potvrgjen odlukom 20. svibnja 1893. broj 11694/V.
Otkad je evo proteklo punih deset godina. Kako što u životu svakog pojedinca bude veselih i tužnih dana, kako što u prirodi bude lijepih i grubih vremena, tako i u životu (postojanju) svakog društva mora da bude i veselja i dreselja. I „Gundulić“ je kroz ovo deset godina proživio veselih ali i tužnih dana. Ali, Bogu hvala, i ako je „Gundulić“ mnogo pretrpio, svemu je sretno odolio, poput morskog grebena, koji bijesnim valovima uzburkanog mora ponosno odolijeva i čvrstim ih svojim prsima od sebe odbija (razbija).
Nu kao što je pred deset godina dubrovačke rodoljube boljelo, da se Dubrovnikom ne ori „hrvatske pjesme gromorni jek“, tako ih je kasnije boljelo, da se društvo ne može, kako bi želio (željelo), dično okitit svojim perjem ponosno razvit ne samo hrvatske pjesme poj, već i hrvatski barjak, milu hrvatsku trobojnicu. Stoga već godine 1899. počeše da vijećaju o tom, kako da se nabavi društveni barjak. Nu jedanput jedno (odlučiše), drugi put drugo (i to) prouzroči zastoj, koji se tek lanjske godine mogao da ukloni. Na 10. siječnja 1903. bje(še) na sjednici upraviteljstva istog društva odlučeno, da će se društveni barjak svakako kroz godinu 1903. nabavit i blagoslovit. O (na) stvari se počelo živo radit i već se 22. ožujka naručuje barjak, a na sjednici (od) 30. ožujka se odlučuje, da će se posveta istoga obaviti na Duhove dne 31. svibnja i 1. lipnja iste godine.
Ali na žalost, nepredvigjeni dogagjaji u posestrini Banovini, kad je ono zloglasni ban prolijevao pravednu hrvatsku krv, prouzročiše, da se moralo od nakane odustati i blagoslov za bolje dane odgoditi. To bi odlučeno na sjednici 15. svibnja 1903. Al'; eto „post nubila Foebus“ (iza oblaka ili kiše dolazi Feb tj. sunce) dočekasmo evo ovaj veliki dan kad će se „Gundulić“ ponosno okitit svojim časnim barjakom.
Društvo danas lijepo napreduje, hvala (zahvaljujući) zauzimanju g. učitelja i požrtvovnosti gg. članova, a nade je, da će unaprijed sve to bolje, jer opojeno domoljubnim čuvstvom hrvatske pjesme, o kojoj neumrli Šenoa pjeva:“
„Davor braćo s duše pune
K zvijezdam nek se pjesma vine
Kada klikče, plače, dune
Kao vjetar sred pučine
Svako doba, svaki čas
Sve do groba diži glas
Pjevaj oj, brate moj!
Nek se čuje grla bratska
Živjela Hrvatska!“
U citiranom novinskim izvješću spominje se pojam barjak. O tom pojmu sljedi objašnjenje. Naime, je li to službeni naziv u hrvatskom jeziku? Izraz barjak zapravo potiče iz perzijskog jezika „baryaq“ dok je to u turskom „baryak“. Drži se da je „barjak“ baštinjen (preuzet) iz turskog jezika. Postoje i suprotna tumačenja navodeći prastare hrvatske toponime. („Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ...“ Vjerojatno se još „lome koplja“ među jezikoslovcima i rasprava još nije završena. – kom. D.R.). Stijeg je širi pojam od zastave (barjaka). Stijeg je zapravo motka (koplje, jarbol) na kojem se nalazi pričvršćena zastava. Stoga nije pravilno ili ispravno stijegom nazvati samo koplje ili samo zastavu. Stijeg je sve to zajedno. Nije moguće da se vijori hrvatski stijeg na vjetru, jer je to naprosto nemoguće, već da se vijori hrvatska zastava ili barjak na vjetru. U danima žalosti zastava se spušta na pola koplja, jer stijeg (koplje) nije moguće nikamo spustiti. Moguće je zastavu spustiti na pola stijega ili koplja, a to pokazuje da stijeg i zastava nisu istoznačnice.
Pojedine pokrajine, gradovi, vojne jedinice, organizacije, društva, ustanove i sl. mogu imati svoje zastave (barjake). Zastava je najčešće komad pravokutnog platna, jednobojne ili višebojne tkanine s prigodnim grbom, odgovarajućim ukrasnim znakovljem ili svecem zaštitnikom. Zastave su nastale u srednjem vijeku, najprije u Danskoj u XIII. stoljeću. Tada vojnici nisu imali posebne jednoobrazne vojne odore. U bojnom kaosu nije bilo lako prepoznati svoje vojnike od neprijateljskih ili svoje zapovijedno mjesto. Tada su se vojnici počeli skupljati oko svojih zastava, a one su im pokazivale i smjer kretanja vojske. Bilo bi interesantno predstaviti sve ustanove, društva, organizacije i sl. u Dubrovniku koji imaju svoje zastave (barjake).
