ZANIMLJIVOSTI IZ TISKA Popularizacija hrvatske knjige tijekom Drugog svjetskog rata
Sasvim je razumljivo da knjiga nije primarna kulturna potreba kad je životna egzistencija važnija. Npr. tijekom ratnih godina ili zbog povećanja životnih troškova kada je briga za preživljavanje osnovna briga. U mirnodobsko vrijeme pogotovo kad je standard ljudi ugrožen zbog nezaposlenosti, inflacije ili nekog drugog socijalnog razloga sve manje kupuju se i novine. Korisnika socijalnih samoposluga, pučkih kuhinja, pomoći Caritasa sve je više.
Razne humanitarne akcije kao npr. uoči Božića ili Uskrsa često su namjenjene za siromašne. U sadašnjim okolnostima ni cijena knjige nije zanemariva kod određenog dijela stanovništva u Hrvatskog, iako PDV na knjigu iznosi 5%.
Rijetko ili nikako čitatelji imaju priliku da saznaju nešto više o popularizaciji knjige tijekom II. svjetskog rata. U lokalnoj dnevnoj tiskovini „Hrvatska“ (10.4.1944.-17.10.1944.) objavljeno je novinsko izvješće o značaju kulturnog napretka naroda posredstvom knjige.
„Hrvatska“ od 29.7.1944. g; br. 88.
DANI HRVATSKE KNJIGE BIT ĆE ODRŽANI I U DUBROVNIKU
„Dubrovnik, 28. srpnja. Odjel za obće narodno prosvjećivanje Ministarstva narodne prosvjete u suradnji s Glavnim ravnateljstvom za promičbu odlučio je da i ove godine održi priredbu „Dani hrvatske knjige“ i to od 29. srpnja do 6. kolovoza. Kroz ovo vrieme i u našem gradu bit će priredjena prigodna priredba, o čem(u) ćemo pravovremeno javiti. Tom zgodom bit će održano i jedno predavanje. Hrvatska knjiga je mjerilo hrvatske kulture i obćeg narodnog napredka, i njenim kultom za tih težkih dana, koje doživljavamo, dokazat ćemo da je duh još uviek glavni čimbenik koji vodi hrvatski narod. Za vrieme ovog tjedna dužnost je i svakog našeg sugradjanina Hrvata da kupnjom barem jedne hrvatske knjige podupre plemenita nastojanja mjerodavnih oko promicanja probitaka hrvatske književnosti.“
(Prijepis izvornog novinskog izvješća prema pravopisu kakav je bio u uporabi tijekom II. svjetskog rata. – nap. D.R.)
Bez sumnje knjige će se i dalje tiskati u Hrvatskoj jer ima puno malih nakladnika bez obzira na znatan pad njene popularnosti i općenito zainteresiranosti za kupnjom. O prodajnoj cijeni knjige dalo bi se raspravljati. Knjige se kupuju najčešće kad su u pitanju značajni popusti. Tu privilegiju svake godine imaju Zagrebčani kao npr. na ovogodišnjem 44.
„Interliberu“ tijekom „Mjeseca knjige“ (15.10.-15.11.). Knjiga može biti prigodni dar nekome za rođendan, Božić ili Novu godinu ili u nekoj drugoj prigodi, ako znamo interes osobe za neki žanr kojoj se želi darovati knjiga. Najveći razlog smanjenju interesa za knjigu značajan je pad standarda stanovništva u Hrvatskoj. Međutim, mogu biti i drugi razlozi. Nije samo knjiga ugrožena nego općenito sveukupna kulturna djelatnost. U egzistencijalnim uvjetima kakvi jesu, ljubitelji knjige okreću se prema knjižnicama. Koliko mi je poznato svaki građanin Hrvatske iz knjižnice pozajmi i pročita više od jedne knjige što je sadašnji katastrofalni godišnji prosjek. Čak ni djeca nisu puno zainteresirana za stripove kao u moje doba.
Mnoge mudre izreke rečene su o knjizi (vidi: „Velika enciklopedija aforizama“). Osobno mi je najdraža koju je rekao Tin Ujević: „Knjiga nije hrana, ali je poslastica“. Tijekom 1982. godine XX. stoljeća u Lazaretu bila je knjižara, a kasnije (ako se ne varam) i anikvarijat „Marin Držić“ u kojem su građani mogli nabaviti knjigu po povoljnijoj cijeni. Već od 60-ih godina XX. stoljeća u Dubrovniku je postojao antikvarijat! („D.v.“ od 11.6.1964. br. 712. „Antikvarijat u novim prostorijama“.) U Lazaretu povremeno se predstavljaju literalni radovi raznih autora. Smatram, da je knjizi ipak malo posvećeno u njenoj popularizaciji u „kreativnoj četvrti“ Lazareta npr. popularna predavanja posvećana stripu, znanstvenoj fantastici, krimiću i drugim žanrovima. Ponosimo se bogatom dubrovačkom književnom baštinom, ali ništa se radi na njenoj zaštiti. Konkretno na knjižnoj građi u Znanstvenoj knjižnici u ljetnikovcu Skočibuha. Poznati su mi podatci o raznim kulturnim društvima koja su osnovana u našem gradu i koja su djelovala kraće ili duže vrijeme od početka 50-ih do kraja 70-ih godina XX. stoljeća. (Možda ću sastaviti i predstaviti popis svih kulturnih društava iz navedenog razdoblja.) Bez obzira na tzv. „olovna vremena“ prijašnja komunistička vlast željela je popularizirati kulturu i što više ju približiti običnom čovjeku, od djeteta do starca. Za navedeno razdoblje bez pretjerivanja može se reći da je bilo „zlatno doba“ Narodnog kazališta koje je u ožujku 1967. godine preimenovano u Kazalište Marina Držića.
Mjesečno su predstavljene po dvije premijere! Tko nije upoznat s povijesnim činjenicama u svezi kulture ponude, potpuno je besmisleno s današnjeg stanovišta da kritizira kulturnu djelatnost u našem gradu u navedenom razdoblju. U lokalnom tjedniku mogu se pronaći mnogobrojne vijesti i najave kulturnih događanja, ne uključujući program DLJI. U osnovnim crtama koja je općenita definicija za riječ kultura? „To je cjelokupno društveno nasljeđe neke grupe ljudi, tj. naučeni obrasci mišljenja, osjećaja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnom objektima. Riječ kultura dolazi od latinskog „colere“, što je značilo: nastanjivati, uzgajati, štititi, štovati. Za kulturu postoje i druge definicije koje odražavaju razne teorije za razumjevanje i kriteriji za vrijednovanje ljudske djelatnosti.“
O kulturi je rečeno: „Kultura jedne nacije je ogledalo u kojem se odrazuje njezina svijest, vjerovanje i tradicija. Ukratko, to je ključ pomoću kojega se mogu otvoriti vrata svijesti jednog naroda i njegovih institucija.“ – Konoje Fuminaro.
„Kultura nije nadomjestak, nego ključ života.“ – H. William Mallock.
„Blažena kultura, što se sve u njezino ime ne tumači i ne odobrava!“ – Stjepan Radić.
Što se tiče zaštite nacionalnog indentiteta, a to je hrvatski (materinski) jezik na tom području kulture i izvješćivanja tonemo sve niže. Anglicizmi u svakodnevnom govoru preuzimaju sve više maha, te se može slobodno reći da se radi o govornoj tihoj kolonizaciji hrvatskog jezika. Mišljenja sam da HAZU, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje ili Matica Hrvatska moraju netko od njih donjeti prijedlog zakona o zaštiti hrvatskog jezika, a istog da Sabor usvoji. U suprotnom za nekoliko desetljeća u govornom jeziku mlađeg naraštaja bit će više anglicizama nego hrvatskih standardnih riječi.
Upozorenje na zaštitu materinskog jezika objavilo je uredništvo „P.C.H.“ 1905. g.
„Po jeziku dok te bude, i glavom će te biti.“ – P. Preradović.
„Jezik je sva mudrost narodna.“ – M. Pavlinović.
„Prema podacima UNESCO-a UN-ove organizacije za kulturu i obrazovanje, statistički gledano na svijetu svaka dva tjedna nestaje po jedan jezik. UNESCO-v atlas ugroženih jezika trenutno bilježi 2.474 jezika kojima prijeti izumiranje (podatak od 21.2.2012.). Uz to, atlas bilježi i 230 jezika koji su nestali od 1950. g. Popis se aktualizira jednom tjedno. Da bi se upozorilo na taj zabrinjavajući podatak o izumiranju jezika UNESCO je 2000. g. 21. veljače proglasio Međunarodnim danom materinskog jezika.“
Mnogi čitatelji će se zapitati na kojem su jeziku međusobno razgovarala dubrovačka vlastela. Evo jasnog odgovora.
„Dubrovački list“ od 13.9.1924. g; br. 33.
MATERINSKI JEZIK DUB. VLASTELE U VRIJEME PADA REPUBLIKE
Obzirom da je tekst poduži navesti ću samo krajnji zaključak autora napisa A.V. Solovjeva (Kalise, Poljska, 1890 – Ženeva, Švicarska, 1971.) – nap. D.R. „Dubrovačka vlastela govorila su među sobom narodnim tj. ilirskim (hrvatskim) jezikom.
3.jpg)
