ZANIMLJIVOSTI IZ TISKA Kako je obilježena proslava Crkve sv. Križa u Gružu
Prije opisa proslave crkve sv. Križa u Gružu donosim informaciju o zvonima koja su darovana istoimenoj crkvi 90-ih godina XIX. stoljeća.
„Crvena Hrvatska“ od 4.11.1893. g, br. 44.
PLEMENITO DJELO
Zvonik dominikanske crkve sv. Križa u Gružu, ovijeh dana dogragjen, bio je brez zvona kako tijelo brez duše. Kad, ali se nagjoše tri plemenite kršćanske duše, gospogje Ana kneginja Pozza Giorgi i Mara kneginja Pozza Sorgo-Natali i gospodin ć.k. konsuo Niko vitez Mihanović koji preuzeše na sebe trošak svaki po jedno zvono u ukupnoj vrijednosti od 800 fior(ina), na slabu Božju i na ures ove starodrevne crkve, gdje su negda, u vrijeme najstrašnijih bičeva (kuge – nap. D.R.) slavni oci Dubrovnika našli utočište. Ovaj samostan ne imaju riječi da zahvali na toli(kom) rijetkom plemenitom djelu, moliće do vijeka za zdravlje dičnijeh darovatelja, čija će imena ostati uvijeke zabilježena u knjizi dobročinaca ove prastare Crkve, a još više u božijoj knjizi.
Gruž, 1. novembra 1893. fra Pero Moscatello, Upravitelj crkve sv. Križa
„Crvena Hrvatska“ od 11.11.1893. g; br. 45.
ČETVRTO ZVONO
Dar crkvi sv. Križa Ignacij Amerling.
(Tekst nije prepisan. - nap. D.R.)
U tiskovinama koje su izlazile u našem gradu prije I. i do početka II. svjetskog rata mogu se naći mnoga novinska izvješća u kojima se izvješćuje dubrovačka javnost o crkvenim tradicijskim svečanostima. U ovom napisu spomenuti ću jednutakvu svečanost čije podrijetlo vuče još iz vremena Dubrovačke Republike. Jedna stara narodna poslovica kaže: „bolje da nestane selo, nego običaji.“ Nažalost, mnogi starinski običaji mahom su nestali ili se održavaju vrlo rijetko, a prihvaćaju se anglo-saksonski koji su komercijalne naravi. Čak i u današnje materijalističko doba uvijek postoji mogućnost obnove neke starinske tradicije i/ili običaja. Osim što se čuvaju starinski običaji isti mogu poslužiti i kao turistička atrakcija.
Prije nego predstavim glavnu temu, a to je opis crkvenesvečanosti povodom 500-godišnjice crkve sv. Križa u Gružu, evo jedne opće slike Gruža između dva svjetska rata.
Kako bi se donekle olakšao teški život mnogobrojnim lučkim radnicima u Gružu koji su uglavnom manualno istovarivali teret sa parobroda i željeznice u Gružu osnovanesu dvije socijalne ustanove. To je bila pučka kuhinja nazvana „Trpeza sv. Vlaho“ početkom veljače 1933. godine i vjerojatno u isto vrijeme i konaćište „Radnički dom“ koji je mogao primiti 120 radnika. Međutim, broj radnika bio jeskoro šest (!) puta veći i više su davali prednost prespavanju u dašćarama na Kantafigu. Vjerojatno je tome bio uzrok cijena noćenja. Nažalost, higijenski uvjeti općenito stanovanja u Gružu bili su očajni, o čemu su lokalne tiskovine povremeno skretale pozornost općinstvu. Gruž je između dva rata bio radničko predgrađe gdje je stanovao proletarijat (u rimsko doba građani najniže klase) tj. najsiromašniji sloj ljudi.Štrajkovi nisu bili rijetkost zbog niske dnevnice i teških uvjeta rada. Zbog kakve-takve zarade u Gruž dolazili ljudi sa šireg zaleđa Dubrovnika. Inače, Gruž se nazivao Dubrovnik 2 sve do pri kraju 1938. godine.
„Narodna Svijest“ od 10.6.1936. g; br. 23.
OČAJNE ZDRAV. I SOCIJALNE PRILIKE U GRUŽU
„Prema novinskim vijestima u Gružu se doskora priregjuje „sedmica čistoće“, koja je uistinu od prijeke potrebe. Stolačka ulica, predio izmegju Radničke i Gatačke ulice, i Kantafiga to željno očekuju. Može se slobodno kazati da su ti spomenuti predjeli rasadnici teških zaraznih bolesti. Tu se može vidjeti: nehigijenske radničke stanove, nečistoću u blizini kuća, otvorena smetlišta, štale, košare za svinje i t. d. Nerazumljivo je, kako se ovo protupropisano zdravstveno stanje može da trpi i iz kojih uzroka se nije do sada posvećivala veća pažnja zdravstvenim prilikama. Sadašnja općinska uprava primila je i ovaj dar (nasljeđene komunalne probleme – op. D.R.) da i ovo pitanje riješi.
Za svaku osudu su pak radničke barake gdje nesretni radnički svijet propada. U Gružu ima na stotine radnika, koji nijesu mješćani, nego iz raznih krajeva naše države te nemaju stalnog boravka. Tko je nadležan da o njima vodi brigu, da li Općina ili socijalne radničke institucije? Općina ima i svoje nevolje na svomu području megju svojim općinarima, a o ostalima treba da povede računa nadležno ministarstvo i Banovina i da potpomognu da se tim ljudima sagradi „Dom“ i tako uklone legla bolesti, što se mogu da vide u Gružu. Sadašnji njihovi stanovi predstavljaju opasnost po zdravlje ne samo njihovo koji u njima stanuju, nego i za stanovništvo ukoliko bi se tu pojavila neka teška bolest epidemičnog karaktera.
Za kulturne, higijenske i socijalne ustanove, Gruž bi bio jedno zahvalno polje rada, kada bi se neka od spomenutih ustanova latila posla. Najuputnije bi bilo, da Općina na jednoj anketi pretrese i riješi pitanje izgradnje stanova za radnike, kao i takogjer u koje bi svrhe bilo bolje, da se upotrijebi sadašnji „Radnički dom“ jer taj ne odgovara namjenjenoj svrsi, a koji je imače premalen da primi sve radnike Gruža.
U svakom slučaju neophodno je potrebito da se neke mjere poduzmu, jer inače, ukoliko se nešto ne uradi, mogla bi da se pojavi i koja teška epidemična bolest, što bi moglo dosta da naškodi Dubrovniku, koji važi kao centar turizma.“
U takvom ozračju nepune dvije godine kasnije održana je velika svečanost crkve sv. Križa, odnosno 500-godišnjica njenog postojanja.
„Narodna Svijest“ od 11.5.1938. g, br. 19.
PROSLAVA 500-GOD. CRKVE SV. KRIŽA U GRUŽU
Izvršena je načinom koji doista služi na čast čitavom mjestu, osobito pak požrtvovnim festanjulima gg. Škrabu i Gironu. Svečanost je protekla točno prema objavljenom programu. U predvečerje svečanosti obavljeno je po davnom čovjekoljubnom običaju dubrovačkom dijeljenje kruha siromasima. Uz svirku Gundulićeve glazbe, radosni zvon zvona i pucnjavu prangija, istaknuti su na zvoniku crkve sv. Križa dva barjaka: Križ i sv. Vlaho. Rasvjeta koja je pod noć uprilićena pružala je doista prekrasnu sliku. U nedjelju ujutro Gundulićeva i Križarska glazba objavile su početak glavne svečanosti. Stiglo je i nekoliko barjaka iz Grada i okolice.Pobožni narod naprosto je prekrio (ispunio) crkvu, kao zelenilom i zastavama iskićen prostor ispred crkve. Nakon više tihih misa sljedila je svečana Misa, koju je opjevao veleugledni dubrovački dominikanac, bivši provencijal preč. O. Markolin Knego. Misi prisustvovaše Preuz. biskup Josip M. Carević i gradonačelnik g. Dr. Bracanović. Misu i popodneni blagoslov uveličao je svake hvale vrijedni dubrovački Crkveni pjevački zbor. Poslije Mise razvila se impozantna procesija pod vodstvom Preuz. biskupa, koji je nosio dragocjenu historijsku relikviju: križ kralja Uroša u kome se nalazi komadić Križa Gospodnjega. Svečano urešenim Gružom išla je procesija do terase dvorca (ljetnikovca) Gradi, pa se vratila natrag do velikog mula. Tad je nastupio najdirljiviji momenat svečanosti. Preuz. biskup sa svećenstvom, gradonačelnik i festanjuli ukrcaše se na parabrodić „Radnik“ firme Banac i Rusko te izvezoše (isploviše) se do sredine luke, gdje je biskup u more spustio lovor-vijenac na spomeni gruškim pomorcima koji tokom stoljeća nagjoše smrt u morskim valovima. Kapetan „Apostolata mora“ podijelio je isti čas svečano Odriješenje pokojnicima, dok je glazba intonirala posmrtni marš, crkvena zvona tužno zabrecala, a parobrodska sirena pustila svoj otegnuti prodorni ridanju sličan glas. Trenutak je bio tako uzbudljiv i potresan da su mnogi od prisutnih proplakali. Činilo se je (da) nad Gružem lebde svete sjene sviju pomorskih generacija, svi koje valovi progutaše od najstarijih vjekova pa do još neoplakanih žrtava „Dakse“ (potonula u oluji 26.1.1930. g. u Biskajskom zaljevu – nap. D.R.). Uskrsnula je prošlost i oćutio dah onog davnog Gruža, opjevanog od Vodopića, Vojnovića, Kazalija (Opširna pjesma, 20 kitica objavljena u „Dubravi“ na Božić, 1934. g; br. 20. – nap. D.R.) Gruža „Tužne Jele“. Na povratku u crkvu Biskup je Križem blagoslovio vjernike, na što je prisutno mnoštvo složno zapjevalo „Do nebesa“. Poslije podne slijedio je blagoslov, cjeljivanje Moći sv. Križa. U veče Gundulićeva i Križarska glazba priredili su na obali pred crkvom promenadni koncert sa biranim programom. Priregjena je takogjer utakmica (utrka) sa lagjicama: vrlo animirana i vesela. Proslava je završena vrlo uspjelom „Venecijnskom večeri“ (iluminirana i okićena razna plovila u gruškom zaljevu – nap. D.R.) i rasvjetom još sjajnijom nego prve veče(ri).
Početak organiziranja „venecijanskih večeri“, može se reći i prve gruške noći, tj. pučke veselice, u gruškom akvatoriju započinje vjerojatno 1911. godine, što se može zaključiti iz sljedećenog novinskog izvješća.
„Crvena Hrvatska“ od 10.8.1912. g, br. 64.
VENECIJANSKO VEČE
Večeras je u Gružu „venecijansko veče“. Pripreme su velike. Pjevati će diletanti. Kako nam javljaju, izgleda da će broj lađica biti puno veći nego prvog puta (1911.?) Tako ćemo večeras uživati lijepu zabavu. Baloni za rasvjetljenje lađa mogu se dobaviti u gradu kod g. Weissa ili večeras na obali u Gružu.
Završetkom svih crkvenih svečanosti koji su programom bili planirani i uspješno ostvareni uz veliki trud gruških festanjula, nastavak proslave nastavljen je pučkom zabavom. Vlasnici svih ugostiteljskih objekata u Gružu nema sumnje da su imali „svoj dan“, odnosno iznadrosjećnu zaradu. Značajni doprinos dali su i mnogi vlasnici različitih plovila koji su pružili dodatnu sliku svojim iluminiranim i ukrašenim brodicama u akvatorija luke Gruž.
„Narodna svijest“ od 4.10.1921. g; br. 40.
VENECIJANSKA VEČER
U našem gradu obavljena ja kao zaključak (završetak) ljetne sezone kod nas u nedjelju večer inicijativom akademskog pododbora „Duba“ u korist Gjačkog doma koji se dogragjuje u Zagrebu. Zabavu za blage, gotovo ljetne večeri uveličala je vojna glazba. Mnogobrojne gradske lagjice bile su urešene balonima, od kojih je odnijela nagradu barka g. L. Peševića. Atrakciona točka čitave te ugodne zabave bile su slikovite umjeten vatre i vatrometi od vrsnog pirotehničara g. Maura Di Cellie(a), koji je zaslužio buran aplauz od prisutne publike.
Naša omladina zaslužuje svaku (po)hvalu radi svog poduzetnog duha za ovakove zabave s plemenitom svrhom, pa je s toga požaliti nerazumijevanje i razmjeno slab odaziv publike. (Znači li to da nije bilo puno gledatelja na potezu od Porporele do Banja i/ili je bio slab novčani doprinos za dogradnju Đačkog doma u Zagrebu? – kom. D.R.).
„Narodna Svijest“ od 3.5.1922. g; br. 18.
GRUŽ (SPALJENJE „DUBA“)
Od pada Republike do početka (I. svj.) rata svake bi se godine na dan sv. Križa 3. maja sažgao „Dub“ pred crkvom sv. Križa. Kroz sve vrijeme rata do 1920. g. nije bilo „Duba“. Ovaj tradicionalni običaj opet se je uspostavio te će nastojanjem zauzetnih festanjula i ove godine svečano sažgati „Dub“. Jedan stari vlastelin dubrovački pričao je o tom običaju ovako: „Kad je pala sloboda naše Republike, mi bi bili najradije sažgali i Dubrovnik da tako nestane nas i grada. Ali jer to nije bilo moguće odlučili smo, da se spali jedan „Dub“ na žalosnu uspomenu pada naše Republike, a uz poklik: „Uništen je Dubrovnik!“ – Stari se Gružani još dobro sjećaju kako je spaljenje „Duba“ znalo biti veličanstveno, jer bi se natjecali, ko će više šume donjeti da „Dub“ bolje gori. Gdjekoje bi se godine spalilo i koju staru lagju nasred mora. Preko noći bi gruška mladež zasadila „Dub“ i svečano ga okitila.
(U istom broju drugo novinsko izvješće – nap. D.R.)
PROGRAM SVEČANOST SV. KRIŽA U GRUŽU
Prije podne: 1. U 6 jutrom uranak oko mjesta sa tamburaškim gruškim zborom „Daksa“; 2. U 6; 7; 8. i 9 sati tihe sv. Mise; 3. U 10 sati svečana sv. Misa u trojki sa propovijedi o slavi sv. Križa. Po podne: 1. U 5 sati po podne večernja u crkvi sa blagoslovom; 2. U 5,30 sati vojna glazba obilazi mjesto i dolazi pred crkvu; 3. U 6,30 sati koncerat vojne glazbe pred hotelom Petka; 4. U 8 sati sažganje tradicionalnog „Duba“ na gatu pred crkvom; 5. Istodobno umjetničke vatre (vatromet) na originalno urešenoj lagji; 6. U 8,30 sati vojna glazba pozdravlja crkvu i odlazi.
Preko cijelog dana pucanje iz mužara.
Kao što sam naveo na početku napisa mnoge male i veće crkve u Gradu i predgrađima imale su svoje tradicijskesvečanosti koje je okupljalo veliko mnoštvo dubrovačke javnosti. Zahvaljujući novinskim izvješćima i opisima svečanosti današnja javnost može se se upoznati kako su vjerske svečanosti nekad bile u našem gradu.
„Venecijansko veče“ moglo bi se ponovno obnoviti (ako bude volje i želje u TZGD) i to u trokutu akvatorija između Lokruma, obale i Porporele. Nakon završetka vatrometa poslije službenog programa DLJI, žiri u plovilu obišao bi navedeni akvatorij. Ocijenili bi najoriginalniji, namaštovitiji ili najotkačeniji ukrašen čamac. (Slično natjecanje već se izvjesno vrijeme održava u organizaciji Red Bulla?) za nemotorizirana vozila koje nudi profesionalcima i amaterima da pokažu svoju kreativnost u izradi neobičnog kotrljajućeg „vozila“ bez obzira kako ono izgledalo.
Priredio: Damir Račić
