ZANIMLJIVOSTI IZ TISKA Izjava njemačkog književnika o Dubrovniku
Ostaje nejasno je li je rekao u Dubrovniku ili nakon povratka u Veliku Britaniju, što i nije važno. Nije on jedini koji se je oduševio našim gradom. U razdoblju između dva svjetska rata naš grad bio je mnogo zeleniji. Pri tome mislim na neusporedivo puno visoke i niske vegetacije koja je Dubrovniku od sv. Jakova do Lapada i Gruža, zajedno sa otokom Lokrumom davala posebnu čar i privlačnost. U današnje vrijeme zaboravlja se da je hortikulturno uređenje ogoljelih površina veoma bitan čimbenik u turizmu i ogledalo gradske uprave. Između dva rata tome se je posvećivalo znatno više pozornosti. Hoće li park Gradac ponovno zasjati kao onda kada se je o njemu skrbilo društvo „Dub“ tj. grupa građana volontera? Možda i hoće ali kada? Članovi Gradskog vijeća 1931. g. na prijedlog „Duba“ jednoglasno (!) je odlučilo da se glavno šetalište u parku Gradac nazove: „Aleja Mata Šarića“.
(Aleja: javna površina, put, staza ukrašena nasadima i drvoredom – nap. D.R.) Hoće li današnji članovi GV grada Dubrovnika ili članovi Odbora za imenovanje ulica potvrditi odluku donesenu prije 90-ak g. postavljanjem table na zid s lijeve strane parka Gradac i time odati počast zaslužnom domoljubu i volonteru?!
Turističkim djelatnicima koji rade u marketingu, uvjeren sam potpuno je nepoznata izjava koja je isto tako promidžbeno zvučna ili je možda još i efektnija, a rekao ju je Hermann
Wendel (Metz, Francuska, 1884. – Saint Cloud, Francuska, 1936.). On je bio njemački povjesničar, publicist i političar. Filozofiju i povijest studirao u Munchenu, gdje se priključio radničkom pokretu djelujući kao novinar i urednik u socijaldemokratskom tisku. Bio je zastupnik u Reichstagu od 1912 do 1918. g. Nakon što su Hitler i NSDAP (u prijevodu: Nacionalsocijalistička partija Njemačke, osnovana u Munchenu 5.1.1919. Kratkotrajno zabranjena između 1923. i 1925.) a 1933. godine osvojili su vlast. Hermann Wendel emigrirao je u Francusku. Istraživao je prošlost Južnih Slavena, s posebnim osvrtom na jugoslavenske političke, kulturne i etničke prilike. U Frankfurtu na Majni osnovao Njemačko-jugoslavensko društvo. Između ostalog, objavio je povijesna djela „Pitanje jugoistočne Europe“ (1918); „Borba južnih Slavena za slobodu i jedinstvo“ (1925).
Poznati turistički slogan za Napulj glasi: „Vidjeti Napulj i umrijeti“, navodno je to izjavio Goethe. Ono što je H. Wendel rekao za Dubrovnik kada ga je posjetio vjerojatno u prvoj polovici 20-ih godina XX. st. potpuno je suprotno od onoga što je rečeno za Napulj.
Lokalna tiskovina prenosi romansirani dojam njemačkog književnika koji je objavljen u njemačkoj tiskovini početkom 1926. godine.
Iz novinskog izvješća citiram pojedine dijelove jer je izvorni tekst opširan.
„Dubrovački list“ od 29.1.1926. g; br. 2.
JUG OD HERMANNA WENDELA
„Vidjeti Napulj i umrijeti? Neka bude! Ali vidjeti Dubrovnik i živjeti!
Mlada breskva pred prozorom pruža ogoljele, smrznute grane prama toplini moje sobe. Jesu li se uopće ikada bijelo-ružičasti cvjetići ovoga stabla ogledali u oknima otvorenog prozora? Danas se je u baštu spustila gusta magla, po putevima stoji voda, nebo je preko krovova razapelo prljavo-sivu koprenu – prava gadna njemačka zima, koja čini da se čovjeku smrzne i tijelo i duša. Ah! A i sada, ipak, ima toliko svjetlosti, toliko sunca, toliko juga na svijetu. Dalmacija! Dubrovnik!
U ovaj tmurni dan nameće se himna, koju Roda-Roda u svojoj proživljenoj i prosjećanoj biografiji pjeva Dubrovniku: (Roda-Roda Aleksander austrijski književnik. Pravim imenom Sandor Fridrich Rosenfeld, Drnovice, Moravska, 1872. – New York, 1945. - nap. D.R.) „O Jadrane! Safiru okovan u zlatnu zemlju! Dubrovnik! Ne, ljudski jezik, već onaj angjela mora slaviti tvoje krasote! Zrake sunčane padnu na kamen. I kamen procvjeta. Cvijeće pjeva. Taj pjev svijetli. Agave slične tijelu zmije; crni čempresi; savijene masline; i smokve, lovorika, pinije. A grad: oklopljen zidinama. Debele kule izložene stalno udaru mora, - sive palače, tajnovita dvorišta, tužni lukovi. – Mleci, Florenca (Firenca?). Svuda unaokolo more, plavetnilo: Napulj, kome nije bilo sugjeno da ovo vidi, tome su bogovi ostali nepoznati; Ko ovdje smije da živi, taj je blizak bogovima.“ (!)
To su bili stihovi austrijskog književnika Roda-Roda Alexandera, koje je naveo Hermann Wendel na početku svoga teksta, te nastavlja dalje.
„Iz podsvijesti se bude divni snovi, hiljadu uspomena na ovaj jedinstveni grad. Ali što me – sem nekoliko velikih sitnica – zadržava da večeras sjednem u brzi vlak i krenem prama jugu? (...) Hermann Wendel u svom tekstu navodi mogućnosti putovanja do Dubrovnika; kopnenim putem, tj. vlakom preko Ljubljane-Zagreba-Sarajeva-Mostara stići do Dubrovnika i tako nagomilati kontrast na kontrast: palme i more, pošto je u Heregovini čas prije prštio snijeg po hercegovačkom kršu, ali to putovanje od Bosanskog Broda do mora je tegobno, na onoj željeznici. A iz Trsta kreću po „azurnome moru“ veliki, udobni parobrodi jugoslavenskih linija dubrovačke i jadranske plovidbe i dvaju talijanskih društava. Danas u jutro otputuješ, a sutra na veče svjetlucaju svjetiljke Gruža, luke Dubrovnika, pred tvojim očima. Ali udesi (putovanje) kako je tebi najugodnije! (...)
Ali Dubrovnik – jugoslavenska Atena – ipak je najblagosloveniji grad ove zemlje. Ovdje „jug“ nije samo jedna riječ kao ostale, već najkoncentriranija istina. Najjužnije naselje na Jadranskom moru jest Dubrovnik. Ko je sretan da se o Božiću nagje u Dubrovniku, vidi kako u to doba cvijeta kaktus, a ko ima malo smionosti kupa se i zimi u moru. (...) Prema Dubrovniku leži Lokrum, do kojeg se stiže za nekoliko (!) zamašaja veslima, gdje vas omamljuje pitomost, gdje se na svakom koraku nalazi bujna ljepota juga: Naranča, limun, tropske liane, velika paprat, palme, šikare mirte, debla rogača, grupe pinija, prašumski bugjaci (skroviti kut – nap. D.R.), a izmegju njih kamene klupe, prekrivene zelenilom. (...) Dragi sv. Vlaho, daruj mi tu sreću da se sutra probudim u Dubrovniku, u jednom od hotela: Imperialu, Lapadu ili Odaku („stari“ dio današnjeg hotela Excelsior – nap. D.R.) – gdje god ti hoćeš!“
U posljednjem ulomku njegovog teksta, Hermann Wendel vraća se tmurnoj njemačkoj stvarnosti u pogledu vremena i završava: „Jer ovdje je zemlja puna tužne magle. Breskva pruža tužno pred prozorom svoje ogoljele, tanke grane. Ona mrzne kao i mi svi.“ (Tekst objavljen u nedjeljnom prilogu „Frankfurter Zeitung“ od 17. januara 1926.) Naš grad ponovno je posjetio njemački književnik o čemu izvješćuje lokalni tisak.
„Dubrovački list“ od 27.8.1928. g; br. 34.
G. HERMANN WENDEL U DUBROVNIKU
„Poznati njemački publicista g. Hermann Wendel koji je svojim djelima mnogo zadužio naš narod, nalazi se na odmoru u Dubrovniku. Uglednog našeg prijatelja, koji je i veliki ljubitelj našeg grada, pozdravljamo u našoj sredini i želimo mu najugodniji boravak.“ Tako su doživljavali naš grad mnogi stranci koji su posjetili službeno ili privatno Dubrovnik tijekom 20-tih i 30-tih godina XX. stoljeća. Izgradnja malih hotelskih kapaciteta, tj. pansiona i privatnih vila nije narušavala sklad sa prirodom. Krajobraz se potpuno izmjenio u bivšoj državi kada je turizam doživo nagli procvat. Ondašnji turisti imali su neusporedivo više vremena da upoznaju Dubrovnik i njegovu okolicu. Ne trebaju nas čuditi mnogi hvalospjevi, od znanih i neznanih osoba koje su rečene o Dubrovniku.
3.jpg)
