ZANIMLJIVOSTI IZ TISKA Dubrovačka novčana pomoć Ljubljani
Teško će netko, kako se kaže „na prvu“, povjerovati da je dubrovačko općinsko upraviteljstvo donjelo odluku od novčanoj pomoći Ljubljani. Osim općinskog doniranja i među građanima Dubrovnika također je organizirana akcija prikupljanja novčane pomoći. Od strane čitatelja „GG“, odnosno dubrovačke javnosti, vjerujem da bi pitanje bilo, kada i kojim povodom smo pomogli Ljubljani, tj. slovenskom narodu? Odgovor je jednostavan, jer će mnogi čitateljipretpostavljam najprije pomisliti da se radi o humanitarnoj pomoći zbog prirodne katastrofe. Dobro je poznato koja je to katastrofa inače česta na balkanskom poluotoku, a naročito na dubrovačkom području. Naime, potres je pogodio Ljubljanu krajem XIX. stoljeća. Uredništvo tiskovine informira dubrovačku javnost o tome sljedećom kratkom viješću.
„Crvena Hrvatska“ od 25.5.1895. g; br. 21.
OPĆINSKA SJEDNICA
U srijedu po podne bila je općinska sjednica. Prva točka bavila se o pripomoći za Ljubljanu. Općinsko upraviteljstvobilo je predložilo 100 forinti. Na prijedlog d.ra Pera Čingrije vijeće je glasovalo (o povećanju na) 200 forinti potpore (što je prihvaćeno).
(U istom broju – nap. D.R.)
Za postradale Ljubljančane. Slijedi poduži popis imena i pojedinačni novčani prilog koji ukupno iznosi 182. forinte (ili guldena). (Uzgredna informacija: Od 1892. do 1918. g. na prostoru Austro-Ugarske monarhije na snagu je stupilo novo platežno sredstvo, a to je kruna = 100 hellera, koja je postepeno zamijenila forinte (guldene). – nap. D.R.)
Potres u Ljubljani ili Uskršnji potres pogodio je Ljubljanu 14. travnja 1895. u 20.17 sati, magnitude 6,1 po Mercallijevoj ljestvici. Epicentar se je nalazio na dubini od 16 km ispod sela Janče. Potres se je osjetio u Asizu, Beču, Firenzi i Splitu. Tijekom narednih 10 dana osjetilo se je preko 100 naknadnih potresa (podrhtavanja tla). U to je vrijeme broj stanovnika Ljubljane iznosio oko 31.000, a broj kuća oko 1400. Oko 10% kuća bilo je oštećeno ili uništeno. Na sreću, unatoč velikom razaranju poginulo je mali broj ljudi. Na Vodnikovom trgu stari je samostan bio toliko oštećen da je kasnije morao biti srušen, te je na njegovom mjestu kasnije nastala (izgrađena) tržnica nazvana Glavna ljubljanska tržnica, koja je danas jedna od znamenitosti grada. Procjenjuje se da je materijalna šteta iznosila oko 7 milijuna austro-ugarskih forinti. (Detaljnije informacije vidjeti na „google-u“ – nap. D.R.)
Dubrovnik je prihvaćao mnoge oslobođene zarobljenikeiz austro-ugarske vojske nakon završetka I. svjetskog rata koje su dopremali talijanski ili francuski transportni brodovi.Jedanput su došli i vlakom u Gruž. To je predstavljalo ogromno opterećenje gradskoj vlasti u svezi smještaja, prehrane, opskrbe odjećom, liječenje bolesnih, iscrpljenihglađu i žeđu, jer se Talijani nisu iskazali kao humanitarci.(Ženevska konvencija o postupanju sa zarobljenicma ustanovljena je 1929. i dopunjena 1949. – nap. D.R.) Treba podsjetiti da je i „španjolska gripa“ još harana nakon I. svjetskog rata. To je bio pravi humanitarno-zdravstveni izazov za lokalnu vlast uspoređujući sa prošlogodišnjim i sadašnjim stanjem u svezi korona virusa. Talijani, željeli su se riješiti što prije zarobljenika bez obzira na njihovo zdravstveno stanje.Među njima su bili i Slovenci o čemu sam opširno pisao ranijeu tekstu „Prihvat zarobljenika i ruskih izbjeglica u Dubrovniku tijekom 1920/21 godine.
Lokalna vlast i građani Dubrovnika još su se nekoliko puta tijekom XIX. i XX. stoljeća odazvali humanitarnom pozivu kad je trebalo prikupiti novčanu pomoć za narode žrtve prirodne katastrofe (potres u Messini 28.12.1908. jačine 7,2 stupnja po Richteru, poginulo više od 82.000 ljudi) ili za ranjene u oružanim sukobima, čak i za ranjene Ruse u rusko-japanskom ratu 1904-1905.
„Crvena Hrvatska“ od 5.3.1904. g; br. 10.
(MOLBA) G. NAČELNIKA DUBROVAČKE OPĆINE
G. Pero Čingrija predao nam je za postradale Ruse 50 K. uz ovo popratno pismo. „Ne da im pomažemo, jer oni naše pomoći ne trebaju, nego samo da i sa strane Hrvatske (misli se na Hrvate – op. D.R.) u Dubrovniku bude izražena sućut braći Rusima koji ginu na Dalekom istoku, mislim da bi bilo umjesno da i Vaš list otvori popis prinosa za ranjenike. U tu svrhu uklapam (doznačujem) ovdi kruna 50 u nadi da će se svak odazvati kako bolje bude mogao.
Dubrovnik, 3.3.1904. Dr Pero Čingrija
Slijedi prvi popis 10-ak imena građana i njihov novčani prilog. Ukupno sakupljeno 107 K.
Dubrovčani su pokazali velikodušnost i prema ranjenim Crnogorcima tijekom dvaju balkanskih ratova 1912-1913.Osim novčane pomoći dubrovački liječnici liječili su ozlijeđene, a crnogorski Crveni križ zahvalio se je pismenodubrovačkoj Općini. Treba povremeno podsjetiti crnogorske političke dužnosnike na taj humani čin Dubrovčana prema svojim južnim (nepouzdanim) susjedima!
Slijedi dio napisa iz teksta „Prihvat zarobljenika i ruskih izbjeglica u Dubrovniku tijekom 1920/21. g.“
Prema raznim nacionalnostima, dubrovačka Općina i građani Dubrovnika pokazali su svoje suosjećanje, dobrotu i pružili nesebičnu pomoć iscrpljenim, gladnim i bolesnim slovenskim ratnim zarobljenicima, koje je sudbina namjerila u naš grad. O takvom jednom događaju lokalni tjednik donosi izvješće. Citiram sljedeći tekst u cijelosti.
„Narodna Svijest“ od 28.1.1920. g. broj 5.
ZAHVALA PATNIKA
Naše uredništvo primilo je od slovenskih zarobljenika iz Italije zahvalu milosrdom gragjanstvu, koju donosimo u originalu. (Zarobljenici su najvjerojatnije bili izvjesno vrijeme u Italiji, ali se ne navodi na kojoj su bojišnici zarobljeni i koliko dugo su bili u zarobljeništvu. Može se sa znatnom dozom sigurnosti pretpostaviti da su zarobljeni na bojišnici uzduž rijeke Soče, gdje se nalazila i dubrovačka 47. pješačka pukovnija – nap. D.R.)
SLAVNOME OPĆINSTVU!
„Pamuke poimenu času nam je bila usoda mila dispeti na prelubo domaće zemljo bratov Dalmatincov. Po vožni in po slabi hrani popol nema izmučeni smo zapazili občudojoče obraze domačinov. Z glada primoramo prošnje smo obrnili do njih, koji su se uzvali po prav nepričakovanem rezultatu. Nikoli (nigda) nam se uide in pomina oni dan povratka in beraćenja (prosjaćenja). Prav presrčna hvala i zahvala cenjenom občinstvu kakov tudi (i) mestni provizaciji laških (italij.) podanikov od Slovencev.“
Mora se uzeti u obzir da su Slovenci poslali pismo uredništvu „Narodne Svijesti“ u rukopisu, što je bez sumnje predstavljao velik problem za slagara, jer ima tiskarskih grešaka i pojedine slovenske riječi nisu točno prenesene.(Davnu korekciju na moju zamolbu izvršile su članice slovenskog društva „Lipa“ u Dubrovniku. – nap. D.R.)
SLAVNOME GRAĐANSTVU!
„Nakon dužeg vremena, punom muke, sudbina nam je bila naklonjena doći na prelijepu domaću zemlju braće Dalmatinaca. Po dugom putovanju i slaboj ishrani, potpuno izmučeni ugledali smo očaravajuća lica domaćina, iscrpljeni glađu, obratili smo im se molbom, kojoj su se odazvali neočekivanom pomoći. Nikad nam iz sjećanja ne može izblijediti slika onog dana povratka i prosjaćenja. Posebno srdačno hvala i zahvala cijenjenim građanima kao i gradskoj upravi talijanskih podanika od Slovenaca.“
Na ovo bi trebalo podsjetiti susjede, odnosno današnje crnogorske i slovenske političke dužnosnike. Kako nam je vraćeno dobro je svakome poznato. Naravno, nismo mi zlopamtila. Kad god je nekome potrebna pomoć, kao nastradalom narodu na Baniji, Dubrovčani će se na bilo koji način odazvati i pomoći potrebitima.
„Pomozi slabome da poslije i njegovo breme ne moraš na se uzeti.“ – Rumunjska nar. poslovica.