O LJUDSKOM GOVORU Drži se mikrofona „k'o pijan plota“
Prisjećam se novinskih izvješća iz političkih tiskovina objavljenih u bivšoj državi, iz razdoblja 70-ih i 80-ih godina XX. stoljeća, kada su vođe zemalja pod komunističkom vlašću održavale svoje pismeno izlaganje (tada se je rabio izraz „ekspoze“) o nekom pitanju, temi, odnosno općenito o stanju u društvu. Izvještaj omiljenih vođa doslovno je trajao satima, koji bi često bio prekidan burnim aplaudiranjem i istovremeno dizanjem sudionika kongresa sa svojih sjedala. Psiho-fizička „gimnastika“ znala je dugo potrajati. Mislim da je ovaj politički „šport“ bio u Rumunjskoj i DR Njemačkoj veoma popularan. Nitko se nije usudio napustiti dvoranu tijekom govora ili čitanja referata dragog vođe.
Japanci su došli na originalnu zamisao prije 110 godina kako prekinuti dugačke govorancije poslanika u Parlamentu.
„Prava Crvena Hrvatska“ od 13.8.1910. g; broj 286.
KAKO SE RIJEŠITI DOSADNIH GOVORNIKA U PARLAMENTU?
„Japanski parlament svakako je jedan od najmlagjih na svijetu. Pa i tamo poslanici osjećaju potrebu, da se prevelikoj razgovornosti pojedinih govornika pritegnu uzde (sic!).(Vjerojatno nije važno o čemu govori, već koliko dugo govori – op. D.R.) Jedan tamošnji inženjer, imenom Yamakawa, izumio je – kako izvješćuje „Journal des Debats“ – aparat, kojim se na prost (jednostavan) način prekida nit predugijeh govora. Pod govorničkim tribunom (govornicom) nalazi se dvostruki pod, pa se na donjem sastaju cijevi iz cijele saborske dvorane. Pred svakim poslanikom nalazi se na klupi rupica, koja vodi u jednu cijev. I svaki poslanik ima nekoliko olovnih kuglica, od kojih jednu uvijek može (u)baciti u rupicu, kad mu se pričini, da je govornik „beskrajan“ i da bi već jedared mogao prestati. Ako se nagje dovoljan broj ovako ogorčenijeh slušalaca (poslanika) i svaki baci svoju kuglicu, skupiće se one pod tribunom, te će – dostigavši odregjenu težinu – automatski tribuna (govornica) skupa sa govornikom nestati u „podzemlju“. Da li će koji (drugi) parlament ovaj aparat uvesti, to je veliko pitanje“.
Pretpostavimo da je i za replike poslanika vrijedilo isto pravilo. Kako se je osjećao govornik kada je izišao iz „podzemlja“ i vratio se u parlamentarnu stolicu u dvorani nije poznato.
Nije naodmet stručno objasniti što je to govor? To je proces proizvodnje glasovnih zajedničkih ili povezanih pojmova koje imaju određeno sematsko značenje. Taj proces, rezultat je vrlo složene koordinirane djelatnosti u kojoj osim govornih organa sudjeluju i drugi organski sistemi, a odvija se pod utjecajem viših živčanih centara u kori velikog mozga. Govor je specifična odlika ljudske vrste (homo sapiens-a) i glavni oslonac za sve oblike udruživanja, tj. socijalnog života specifičan za ljudsku vrstu.
U povijesti čovječanstva ostao je zabilježen određeni broj govora koji su „promjenili“ svijet. („Riječ izgovorena u pravo vrijeme jest zlatna jabuka u srebrnoj čaši.“ – Salamon). Istina, nije ga doslovno promjenio ali imao je i ima i danas određenu težinu ili značaj. Riječi nesumnjivo manje govore od djela („Šuplje riječi vjetar nosi.“ – Ivan Gundulić), ali izrečene u pravo vrijeme i na pravi način, ne samo da govore, već i ostavljaju dubok trag u povijesti jednog naroda a možda i čovječanstva. Navodim popis osoba čiji je govor ostao zapamćen u manjoj ili većoj mjeri sve do današnjih dana.(Pojedinačni kratki sadržaj govora može se pročitati na Google-u.)
1. Kennedyjeva inauguracija (svečano ustoličenje20.1.1960.);
2. Periklov sprovodni govor;
3. Emmeline Pankhurst (glavna sufražetkinja) i sloboda umiranja;
4. Papa Urban II., govor održan na koncilu u Clermontu u studenom 1095;
5. Sojourner Truth (govor ropkinje 1851.): „Nisam li žena“;
6. Nelson Mandela: „Ja sam prvi optužen“;
7. Martin Luther King: „I have a dream“;
8. Abraham Lincoln: Obraćanje u Gettysburgu 18.11.1863;
9. Charles de Gaulle. Obraćanje Francuzima 18.6.1940;
10. Winston Churchill: „Ići ćemo do kraja“.
Osnovne karakteristike dobrog govora (ili propovijeda u crkvi) su sljedeće:
A) Ne praviti dugačak uvod o temi koja je predmet predavanja;
B) Dobar govor je onaj koji drži pažnju slušatelja; (Tema može biti interesantna, ali predavač svojim monotonim glasom može „uspavati“ slušateljstvo. – kom. D.R.)
C) Dobar govor (ili predavanje na javnim tribinama) ne smije da bude predugo;
D) Umjesto navođenja poznatih fraza, osobno iskustvo(kad je moguće) ukazuje na autentičnost, istinitost, pogotovo kad se iznose svoja osjećanja, iskustva, zablude, zaključci o nekom problemu. Ljudi će u tom slučaju vjerojati u rečeno.
Za kraj, spomenuti ću nekoliko izjava u svezi govora:
„Na tribini izmjenjuju se često govornici, no ništa drugo se ne izmjenjuje (u njihovim govorima), osim možda, čaše s vodom.“ – Halim Jagdzioglu, turski književnik.
„Ne treba se nikada plašiti onoga što o vama govore, mnogo je opasnije ono što o vama misle.“ – A.G. Matoš.
„Malo vjeruj onima koji puno govore.“ – M.P.C. Katon.
„Ne vjeruj onima koji mnogo govore o svojoj pravednosti.“ – F.W. Nietzsche.
„Mudro zborite, draga gospođice, a to što pritom izgledate tako privlačno još je važnije od izgovorenog.“ – Oscar Wilde.
„Užasno je kako ljudi jedni drugima iza leđa govore stvari koje su potpuno - istinite.“ – Oscar Wilde.
„Mrzim ljude koji vole govoriti o sebi umjesto – o meni.“ – Oscar Wilde.
Kod nas je objavljena 2000. godine u nakladi „Šareni dućan“ – Koprivnica zbirka aforizama Oscara Wildea pod nazivom „Zločeste misli“ iz koje sam citirao tri oštroumne i duhovite dosjetke primjerene temi o kojoj pišem. U knjižici je navedeno 30-ak raznih tematskih pojomova. Mogu potvrditida su mnoge „zločeste misli“ Oscara Wildea aktualne i u naše vrijeme i za hrvatske političare.
