19.04.2018 | Kultura
Izložba unikatnih lampi u Širokoj ulici - Svjetlost mojom rukom
Možda sam ostavio trag svjetla… (Branimir Johnny Štulić)
U stvaralaštvu, kao i u cjelokupnom životu, osnovno je pitanje - ovisi li sve o slučajnosti ili postoje puno dublji uzroci svega. Što prije dođemo do te spoznaje, prije ćemo naći i svoj put. U ovoj priči o Svjetlosti, u kojoj smo se umjetnik Juraj Pavlović i ja našli, na dan svetog Jurja, ovoga 23. travnja 2018. godine, nema ni trunke slučajnosti. „Mnogim je ljudima suđeno da dugo vremena traže svjetlost“, izrekao je najuporniji tragač za svjetlom i najčudesniji umjetnik svjetlosti, Vincent van Gogh.
Bit ću slikar, jedne je večeri, razgledajući svoje skice uz žuto svjetlo stare svjetiljke, odlučio van Gogh - i cijeli ću svoj život tražiti svjetlost!
Bit ću majstor, odlučio je Juraj Pavlović - i cijeli ću svoj život stvarati svjetlost!
Lux aeterna, ta vječna svjetlost i vječna tajna! Svjetlost, simbol života, inspiracija, nada i Božji dar za svijet i ljude, vječni putokaz. Što može bolje pobijediti sve bojazni i sjene, negoli krug jasne svjetlosti? Do tajne Svjetlosti još uvijek nisu prodrli ni veliki umovi, mi samo možemo biti zahvalni na svjetlosti što vodi nas kroz sve naše tame. Zato su svjetiljke oduvijek imale posebno značenje u čovjekovu životu.
A kad netko ima maštu, znanje, zanatsko umijeće i stvaralačko nadahnuće za stvaranje svjetiljki kakve stvara Juraj Pavlović, onda je svaka nova prigoda da ih vidimo na okupu pravi praznik svjetlosti. Nisu nam nepoznate, prvi put smo ušli u stvaralačku bajku ovog umjetnika 2012. godine, u okrilju kamenih zidova Sponze. Od stakla su i sjajnog mesinga, savršeno oblikovanog rukom vrhunskog majstora, profinjenog dizajnera i istinski darovitog stvaratelja. Strpljiv je to i precizan rad, pravo umjeteonstvo koje zahtijeva mirnu i nježnu ruku.
Jer, stakleni abažuri stari su i fragilni, vraćeni u život strastvenošću kakvu samo neumorni kolekcionar, predani restaurator i zaneseni umjetnik može imati.
U svojoj magičnoj radionici majstor Juraj stvara svoje svjetlo. I, premda je njegova radionica puna preciznih strojeva i alata, majstorova ruka je ta koja će bezbolno oblikovati, minuciozno rezati, koja će omogućiti tankom staklu da preživi svoju preobrazbu od običnog upotrebnog predmeta koji je izgubio svoju funkciju u nekom prošlom vremenu - do umjetničkog djela.
I učiniti da se kroz mliječne stijenke probije toliko željena svjetlost. I to je onaj misterij svjetlosti koji majstora Jurja uvijek iznova zaokuplja, sa svakom novom svjetiljkom. Jer on je sposoban vidjeti ono nevidljivo - budući, novi život, novo svjetlo stare svjetiljke. Zato svaka njegova svjetiljka ima svoju priču, zapravo, ima više priča - onu iz prošloga života, a onda novu priču koju joj je podario majstor Juraj, priču koju su od njenog ponovnog rođenja prošli zajedno.
Počevši od starog lustera ili nečije stare noćne lampe, od kojih je nastala,
do novog svjetla koje joj je udahnuo Juraj. Svako, sada čudesno, u umjetničku cjelinu ukomponirano stakleno sjenilo, već je davalo svjetlost u nekom domu, za nekim stolom, nad nečijom posteljom, netko je uz njegovo svjetlo čitao knjigu, ili ju je napisao… U toplini njegova svjetla se blagovalo, pričalo, veselilo i tugovalo, živjelo i umiralo. Svojom rukom umjetnik mu je podario novo svjetlo, koje sada čarobno svijetli i nama. I onda svaku njegovu svjetiljku čeka još jedna priča - ona koju će proći s nekim od nas, tj. sa svojim novim vlasnikom, u ovom slučaju, primjerenije je reći - obožavateljem. Čeka je neki dom kojem će podariti svoju posebnu svjetlost. Novu svjetlost. Neke od njih čekaju otmjeni foajei, kazališta, galerije i hotelski saloni u kojima će se šepiriti svojom jedinstvenom ljepotom, plijeniti poglede posjetitelja i širiti priču o umijeću svoga stvaratelja. Juraj Pavlović otvara mnoge puteve svjetlosti. I, kao pravi svjetlonoša, kako ga je nazvala već Maja Nodari, umnaža to svoje svjetlo i - uljepšava ljudima živote. Svjetiljka nosi svjetlost, nosi novu nadu i novi život.
I čim se zakorači u njegovu kuću i u njegovu radionicu, osjeti se sva magičnost i plemenitost njegova rada kroz koji stvara novo svjetlo.
Sveti Juraj kroz svoj je život išao na konju i mačem probijao svoje puteve, ljudima činio dobro.
Juraj Pavlović izabrao je svjetlo da mu bude mač. Za njegove životne púte, a i za svijet oko njega, za sve ljude koji vide oživljenu svjetlost njegovih svjetiljki.
U njegovom stvaralačkom radu uvijek ga vodi ideja obnavljanja, svoje svjetiljke izrađuje kako bi dao novi život starinskim staklima koje pronalazi.
Velika je stvar kada te prozovu kraljem u onome što radiš u životu.
To se rijetkima događa.
A Juraj Pavlović je odavno proglašen kraljem svjetiljki i to u zemlji, poslovično, vrlo zahtjevnoj što se svake stručnosti tiče.
Naš dubrovački umjetnik odavno nosi epitet bavarskog kralja lampi.
Prilikom prvog izlaganja u našoj zemlji, Josip Depolo opisao je njegove svjetiljke kao vrhunska umjetnička i zanatska ostvarenja, njegovo stvaralaštvo nazvao je poezijom. Što ima iznad poezije da se može reći?
Juraj je cijeli svoj život uspio obasjati svjetlošću i to tako posebnom, poetičnom, jedinstvenom svjetlošću umjetnosti. Svjetlošću vlastitim rukama stvorenom.
JURAJ PAVLOVIĆ rođen je u Dubrovniku 1945. g. Od 1969. njegov drugi dom je u Njemačkoj, u Münchenu. Radio je kao restaurator umjetničkih predmeta, uglavnom metalnih, u čemu je postigao visoki stupanj zanatske perfekcije. Izučio je i električarski zanat te ga je njegovo sveukupno zanatsko umijeće dovelo do toga da se počne baviti primijenjenom umjetnošću. Tako već tridesetak godina svoju kreativnost izražava izrađujući unikatne svjetiljke od mesinga i starih staklenih abažura.
Samostalno je izlagao u Münchenu (1987., 1988. i 1989. g.) i Augsburgu (1989. g.).
Godine 1988. izlaže na poznatoj izložbi Heim – Handwerk u Münchenu, gdje ga otkriva njemačka kritika. Nakon sudjelovanja na ovoj izložbi, primljen je za stalnog člana AGD – Alians Deutcher Designer (Udruženje njemačkih dizajnera). Od tada redovito izlaže na Heim - Handwerk . Nižu se izložbe u Münchenu, Dortmundu, Ingolstadtu i Stuttgartu. Sudjeluje na brojnim grupnim izložbama.
1990. g. prvi put izlaže svoje svjetiljke u domovini, u Zagrebu. Izložba je priređena u suradnji Galerije Schira i Galerije „Miroslav Kraljević“, a otvorio ju je Josip Depolo, koji je napisao i dojmljiv osvrt na njegovo stvaralaštvo.
Dubrovačkoj publici prvi put se predstavio 2012. g. izložbom u atriju palače Sponza, uz stručno i nadahnuto vodstvo Maje Nodari.
Nakon toga sudjeluje na više grupnih izložbi.
Ova izložba u prostoru Društva prijatelja dubrovačke starine, druga je samostalna izložba Jurja Pavlovića u njegovu rodnom gradu.
U stvaralaštvu, kao i u cjelokupnom životu, osnovno je pitanje - ovisi li sve o slučajnosti ili postoje puno dublji uzroci svega. Što prije dođemo do te spoznaje, prije ćemo naći i svoj put. U ovoj priči o Svjetlosti, u kojoj smo se umjetnik Juraj Pavlović i ja našli, na dan svetog Jurja, ovoga 23. travnja 2018. godine, nema ni trunke slučajnosti. „Mnogim je ljudima suđeno da dugo vremena traže svjetlost“, izrekao je najuporniji tragač za svjetlom i najčudesniji umjetnik svjetlosti, Vincent van Gogh.
Bit ću slikar, jedne je večeri, razgledajući svoje skice uz žuto svjetlo stare svjetiljke, odlučio van Gogh - i cijeli ću svoj život tražiti svjetlost!
Bit ću majstor, odlučio je Juraj Pavlović - i cijeli ću svoj život stvarati svjetlost!
Lux aeterna, ta vječna svjetlost i vječna tajna! Svjetlost, simbol života, inspiracija, nada i Božji dar za svijet i ljude, vječni putokaz. Što može bolje pobijediti sve bojazni i sjene, negoli krug jasne svjetlosti? Do tajne Svjetlosti još uvijek nisu prodrli ni veliki umovi, mi samo možemo biti zahvalni na svjetlosti što vodi nas kroz sve naše tame. Zato su svjetiljke oduvijek imale posebno značenje u čovjekovu životu.
A kad netko ima maštu, znanje, zanatsko umijeće i stvaralačko nadahnuće za stvaranje svjetiljki kakve stvara Juraj Pavlović, onda je svaka nova prigoda da ih vidimo na okupu pravi praznik svjetlosti. Nisu nam nepoznate, prvi put smo ušli u stvaralačku bajku ovog umjetnika 2012. godine, u okrilju kamenih zidova Sponze. Od stakla su i sjajnog mesinga, savršeno oblikovanog rukom vrhunskog majstora, profinjenog dizajnera i istinski darovitog stvaratelja. Strpljiv je to i precizan rad, pravo umjeteonstvo koje zahtijeva mirnu i nježnu ruku.
Jer, stakleni abažuri stari su i fragilni, vraćeni u život strastvenošću kakvu samo neumorni kolekcionar, predani restaurator i zaneseni umjetnik može imati.
U svojoj magičnoj radionici majstor Juraj stvara svoje svjetlo. I, premda je njegova radionica puna preciznih strojeva i alata, majstorova ruka je ta koja će bezbolno oblikovati, minuciozno rezati, koja će omogućiti tankom staklu da preživi svoju preobrazbu od običnog upotrebnog predmeta koji je izgubio svoju funkciju u nekom prošlom vremenu - do umjetničkog djela.
I učiniti da se kroz mliječne stijenke probije toliko željena svjetlost. I to je onaj misterij svjetlosti koji majstora Jurja uvijek iznova zaokuplja, sa svakom novom svjetiljkom. Jer on je sposoban vidjeti ono nevidljivo - budući, novi život, novo svjetlo stare svjetiljke. Zato svaka njegova svjetiljka ima svoju priču, zapravo, ima više priča - onu iz prošloga života, a onda novu priču koju joj je podario majstor Juraj, priču koju su od njenog ponovnog rođenja prošli zajedno.
Počevši od starog lustera ili nečije stare noćne lampe, od kojih je nastala,
do novog svjetla koje joj je udahnuo Juraj. Svako, sada čudesno, u umjetničku cjelinu ukomponirano stakleno sjenilo, već je davalo svjetlost u nekom domu, za nekim stolom, nad nečijom posteljom, netko je uz njegovo svjetlo čitao knjigu, ili ju je napisao… U toplini njegova svjetla se blagovalo, pričalo, veselilo i tugovalo, živjelo i umiralo. Svojom rukom umjetnik mu je podario novo svjetlo, koje sada čarobno svijetli i nama. I onda svaku njegovu svjetiljku čeka još jedna priča - ona koju će proći s nekim od nas, tj. sa svojim novim vlasnikom, u ovom slučaju, primjerenije je reći - obožavateljem. Čeka je neki dom kojem će podariti svoju posebnu svjetlost. Novu svjetlost. Neke od njih čekaju otmjeni foajei, kazališta, galerije i hotelski saloni u kojima će se šepiriti svojom jedinstvenom ljepotom, plijeniti poglede posjetitelja i širiti priču o umijeću svoga stvaratelja. Juraj Pavlović otvara mnoge puteve svjetlosti. I, kao pravi svjetlonoša, kako ga je nazvala već Maja Nodari, umnaža to svoje svjetlo i - uljepšava ljudima živote. Svjetiljka nosi svjetlost, nosi novu nadu i novi život.
I čim se zakorači u njegovu kuću i u njegovu radionicu, osjeti se sva magičnost i plemenitost njegova rada kroz koji stvara novo svjetlo.
Sveti Juraj kroz svoj je život išao na konju i mačem probijao svoje puteve, ljudima činio dobro.
Juraj Pavlović izabrao je svjetlo da mu bude mač. Za njegove životne púte, a i za svijet oko njega, za sve ljude koji vide oživljenu svjetlost njegovih svjetiljki.
U njegovom stvaralačkom radu uvijek ga vodi ideja obnavljanja, svoje svjetiljke izrađuje kako bi dao novi život starinskim staklima koje pronalazi.
Velika je stvar kada te prozovu kraljem u onome što radiš u životu.
To se rijetkima događa.
A Juraj Pavlović je odavno proglašen kraljem svjetiljki i to u zemlji, poslovično, vrlo zahtjevnoj što se svake stručnosti tiče.
Naš dubrovački umjetnik odavno nosi epitet bavarskog kralja lampi.
Prilikom prvog izlaganja u našoj zemlji, Josip Depolo opisao je njegove svjetiljke kao vrhunska umjetnička i zanatska ostvarenja, njegovo stvaralaštvo nazvao je poezijom. Što ima iznad poezije da se može reći?
Juraj je cijeli svoj život uspio obasjati svjetlošću i to tako posebnom, poetičnom, jedinstvenom svjetlošću umjetnosti. Svjetlošću vlastitim rukama stvorenom.
Irja Jerković
JURAJ PAVLOVIĆ rođen je u Dubrovniku 1945. g. Od 1969. njegov drugi dom je u Njemačkoj, u Münchenu. Radio je kao restaurator umjetničkih predmeta, uglavnom metalnih, u čemu je postigao visoki stupanj zanatske perfekcije. Izučio je i električarski zanat te ga je njegovo sveukupno zanatsko umijeće dovelo do toga da se počne baviti primijenjenom umjetnošću. Tako već tridesetak godina svoju kreativnost izražava izrađujući unikatne svjetiljke od mesinga i starih staklenih abažura.
Samostalno je izlagao u Münchenu (1987., 1988. i 1989. g.) i Augsburgu (1989. g.).
Godine 1988. izlaže na poznatoj izložbi Heim – Handwerk u Münchenu, gdje ga otkriva njemačka kritika. Nakon sudjelovanja na ovoj izložbi, primljen je za stalnog člana AGD – Alians Deutcher Designer (Udruženje njemačkih dizajnera). Od tada redovito izlaže na Heim - Handwerk . Nižu se izložbe u Münchenu, Dortmundu, Ingolstadtu i Stuttgartu. Sudjeluje na brojnim grupnim izložbama.
1990. g. prvi put izlaže svoje svjetiljke u domovini, u Zagrebu. Izložba je priređena u suradnji Galerije Schira i Galerije „Miroslav Kraljević“, a otvorio ju je Josip Depolo, koji je napisao i dojmljiv osvrt na njegovo stvaralaštvo.
Dubrovačkoj publici prvi put se predstavio 2012. g. izložbom u atriju palače Sponza, uz stručno i nadahnuto vodstvo Maje Nodari.
Nakon toga sudjeluje na više grupnih izložbi.
Ova izložba u prostoru Društva prijatelja dubrovačke starine, druga je samostalna izložba Jurja Pavlovića u njegovu rodnom gradu.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? 
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
