20.05.2016 | Goran Cvjetinović
Danak za slobodu
Autor: Glas Grada
podijeli:
Republika je od Osmanlija dobila poziciju glavne trgovačke skale za transport robe s njenog područja i na njeno područje
Poseban položaj među centrima moći imao je dakako Istanbul. Tamošnji konzulat, uspostavljen 1688., bio je najvažniji od svih konzulata na Levantu jer su svi konzulati na tom području bili dužni da se oko svih problema u trgovačkim i pomorskim poslovima obraćaju njemu. Prvo dubrovačko poslanstvo Osmanlijama dogodilo se 1430. na poziv sultana Murata II. koji je Republici dao pismeno jamstvo za sigurnost kretanja i trgovanja na osmanskom tlu. Dodatnu vrijednost tom odobrenju dao je i crkveni sabor u Baselu tri godine kasnije omogućivši dubrovačkoj državi da trguje sa svim zemljama pod islamskim vladarima. Republika je od Osmanlija dobila poziciju glavne trgovačke skale za transport robe s njenog područja i na njeno područje. No, Republika je dobila i monopol na izvoz soli koju je proizvodila u stonskim solanama, a koje rade u kontinuitetu od rimskih vremena do danas.
Prvi dubrovački konzul bio je Luka Barca, a poslije njega slijedili su Luka Chirico, njegov sin Đuro, Đuro Curić te unuk Luke Chirica Frederik, koji je ujedno i zadnji dubrovački konzul u Istanbulu. Barca je bio “dragoman amater“, a svi su ostali bili školovani profesionalni dragomani. Kada je Barca 1709. preminuo, dubrovački je Senat želio kao njegovog nasljednika svoga državljanina Luku Chirica. Problem je bio u tome što je Chirico radio kao dragoman u engleskom konzulatu. No, Senat je očekivao da će on prihvatiti ponudu “kao prirodnu obavezu prema domovini“. Tako je i bilo. L. Chirico je nastavio pomagati i Engleze, što je bila sretna okolnost i za Republiku. Naime, kada su se u Požarevcu 1718. vodili pregovori između zaraćenih Osmanlija, Venecije i Austrije, posrednici su bili Nizozemci i Englezi, a u ime Engleza i Chirico. Republika nije mogla sudjelovati u pregovorima, a bilo joj je bitno onemogućiti Veneciju da dođe u poziciju graničiti s njome. Uspjela je u svojim nastojanjima, uz svesrdnu pomoć Chirica, pa je teritorij kod Neuma (prema Neretvi) i Sutorina (prema Boki kotorskoj) pripao Osmanlijama i na taj se način Republika kopnom okružila Carstvom.
Lukin sin Đuro konzul je od 1749., ali je isprva, kako je bio mlad i neiskusan, Senat imenovao engleskog dragomana Angela Timonia kao upravitelja konzulata. Inače, Timoni je oženio Đurovu sestru Katarinu. Jednako tako će i njegov sin Frederik za početak dobiti pomoć Huebscha (spominjan kod posredovanja kod engleskog konzula Portera) i dragomana, Židova Giuseppea Conorta. I Huebsch i Conort pokazatelj su jednog od načina djelovanja dubrovačke diplomacije u Istanbulu. Najprije, za probitak vlastitih interesa i stvaranje što šire i učinkovitije mreže utjecajnih i informiranih ljudi, Senat se koristio vezama dubrovačkih dragomana zaposlenih u stranim diplomatskim predstavništvima, ali se koristio i rodbinskim vezama dubrovačkih predstavnika s dragomanskim levantinskim ili nekim drugim obiteljima. Upravo je Đuro Chirico 1760. oženio Huebschovu kćer s kojom će imati sina Frederika, posljednjeg dubrovačkog konzula.
Huebsch je 1790. došao u sukob s Republikom zbog oštećene pošiljke riže koju je iz Ancone prevozio brod kapetana Matka Župe pa je napravio pravi skandal pozivajući na svoju stranu velikog vezira, reis-efendiju, pa čak i ruskog poslanika. Stoga Huerbscha više nema u zapisima od 1793. Njegov zet Frederik nastavio je s radom i uspješno odradio zadatak kojim je dubrovačkim brodovima omogućeno ploviti po Crnom moru. Naime, F. Chirico uvidio je mogućnost da Republika svojim brodovima prevozi rusko žito u mediteranske luke. Nakon što je u tome uspio, trebalo je riješiti i problem velikih nameta koje su Osmanlije uzimali na račun naplate prolaza kroz Bospor. U tome je uspio 1804., a iste se godine otvara i dubrovački konzulat u Odesi.
Ipak, sam kraj konzularnog djelovanja F. Chirica nije mu služio na čast. On je samovoljno 1807. dubrovačke državljane u Osmanskom Carstvu predao pod upravu francuskog predstavnika u Istanbulu. Senat je reagirao i poslao Antuna Natalija da preuzme konzulat i da na Porti kaže da takav stav nije stav dubrovačke države nego Chiricov privatni. Veliki vezir, budući da je u međuvremenu okupatorska francuska vojska izdala dekret o ukidanju Republike, nije želio s njime razgovarati. Chiricova supruga bila je Francuskinja.
Oko odnosa između Dubrovnika i Osmanlija postoje netočni stereotipi. Jedan dio znanstvenika smatra kako je Dubrovnik bio klasičan vazal Osmanlija. Takvim su ocjenama vjerojatno doprinijeli i stavovi poput onih francuskog konzula Le Mairea koji je dubrovački status u odnosu na Portu nazvao “mješavinom slobode i vazalstva“ ili ruskog konzula Ghike koji je rekao kako je taj odnos “vrlo blizu vezama podčinjenosti jednog naroda prema svome suverenu“. No, s druge strane, imamo i drugih stranaca, poput Ivana, grofa od Solmsa, koji je hodočastio u Svetu Zemlju 1483., a koji kaže: “U tom je gradu općina sama za sebe i sama se upravlja, ne priznaje nikakvog gospodara jer godišnji danak plaća kralju Ugarske, a to isto čini i Turcima kako bi s njima bila u miru“.
Neki autori smatraju kako je traženje mjere predstavljalo suštinu diplomacije osmanske centralne vlasti u odnosima s Dubrovčanima i da su u diplomatskim bitkama s njima Osmanlije ponekad ostavljale dojam neupućenosti i naivnosti, a to bi se događalo kad god su tražili mjeru i brinuli da ne pređu granicu dubrovačke izdržljivosti. A u tom traženju granice Osmanlije je katkad zbunjivala i dubrovačka strategija skrivanja realnog bogatstva prikazivanjem navodnog siromaštva i nemoći. A sve to znalo je prilikom istupa pred osmanskim dužnosnicima popratiti i mnoštvo suza.
Usporedno s osnivanjem konzulata, Republika je razvijala i propise o konzularno-diplomatskoj službi. U ranom razdoblju stvari vezane uz konzularne predstavnike propisane su Statutom te Zelenom i Žutom knjigom. Odlukom Senata 1745. osniva Pomorski ured kojim država nastoji što bolje organizirati trgovačku mornaricu. Rad Ureda regulira Pravilnik Dubrovačke Republike o pomorskoj plovidbi, a na njegovu ostvarenju u svakodnevnici radi pet senatora izabranih najprije na pet godina, a od 1781. na razdoblje od tri godine. Ured daje inicijative za donošenje propisa vezanih uz konzulate i konzularnu djelatnost. Na njegov je prijedlog Senat 1751. donio Uredbu o konzulatima na Levantu koja ustrojava financijsko poslovanje konzulata i njegove obaveze prema državnoj blagajni i unutarnji ustroj konzulata. Pet godina kasnije, kada je Ured imao odličan pregled rada svih konzulata, donesena je i Uredba o plaćama konzula i vicekonzula u lukama Levanta u vrijeme rata, a 1786. i Uredba o jamstvu za konzulate na Levantu. Ova zadnja uredba trebala je spriječiti financijske zloporabe koje su se pojavljivale u tim konzulatima. Naime, konzuli su kasnili s dostavom novca za državnu blagajnu. Stoga je određeno da konzulat u Smirni svaka četiri, a konzulat u Aleksandriji svakih šest mjeseci moraju vladi slati račune i financijski izvještaj. Određeno je kako konzul prije odlaska na dužnost mora dati jamstvo (financijsko) pa da najkasnije šest mjeseci od odlaska s dužnosti mora podnijeti detaljan završni izvještaj o financijskom poslovanju konzulata tijekom svog mandata.
(nastavlja se)
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? 
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
