05.12.2014 | Silvio Market
14. - Barka spasa…
Autor: Glas Grada
podijeli:
U koloni je bilo oko 1200 vojnika. Osim rezervista, bilo je među njima i četničkih dobrovoljaca, pripadnika raznih velikosrpskih pokreta ( „Beli orlovi“, Narodna stranka Crne Gore i drugih ), kao i kriminalaca oslobođenih iz zatvora
Dok se preostali dio posade „Perasta“ uspio opet sastati u istočnom dijelu Slanog, tog 4.10. 1991., u vikendici lučkog kapetana, Lea Vaskovića, iz Stona su osobnim automobilom prema Slanom krenula trojica branitelja. Željeli su minirati cestu na samoj granici sa BiH (prijelaz Loznica), kako bi spriječili prolaz neprijateljske mehanizacije prema Slanom. Usput su ukrcali i Draga Ličinu, minera po struci, koji je trebao stručno postaviti eksplozivno punjenje, a koje se dan prije nije aktiviralo. Vozili su se starom cestom kroz zapadni dio Dubrovačkog primorja, prema Slanom.
Njihov bijeli „Renault 4“ je bio jasno vidljiv dok se spuštao niz padinu Rudine i išao starom cestom iznad Slanog prema raskrižju za Orahov do, odnosno prema cesti koja je vodila do granice sa BiH. U noći prije, obrana Slanog se raspala i nikog više nije bilo na obrambenim položajima, a to Ante Kalinić, Vinko Rozić-Viki i Jero Žile-Đeri nisu znali, kao ni Drago kojeg su ukrcali usput. Nakon povlačenja hrvatskih branitelja s obrambenih položaja iznad Slanog, u toku noći i ranog jutra iz BiH se niz padinu brda iznad Slanog spustio vod izviđača JNA, pod zapovjedništvom kapetana Radomira Radovića.
Imali su zadatak izviđanja terena i utvrđivanja stanja hrvatske obrane. To je bila drukčija taktika agresora, u odnosu na bitku u Čepikućama gdje su bili potučeni. Naime, više nisu išli u proboj sa pješačkom silom, iako su bili neusporedivo brojčano nadmoćniji u odnosu na branitelje, koji su u osnovi bili policijskog karaktera. Na cijelo područje obrane i naseljenih mjesta u dubrovačkoj općini JNA je nakon poraza u Čepikućama počela vršiti intenzivne artiljerijske napade, iz svih vrsta oruđa, i sa svih položaja – kopno, more, zrak.
Ovakvim vatrenim udarima željelo se posve uništiti svaku organiziranu obranu, da bi se potom prostor zauzeo bez, ili sa vrlo malo žrtava sa njihove strane. Zbog tog su nakon strahovitog artiljerijskog napada dan i noć prije, izviđači JNA-e zauzeli položaj oko raskrižja za Orahov do, na staroj cesti, i promatrali okolinu i samo Slano. Taj položaj za promatranje bio je nekih četiristostotinjak metara zračne linije iznad samog centra Slanog. U tu stupicu izviđača JNA-e su upali njih četvero iz Stona. Jero Žile-Đeri o tom ovako priča:
Vozili smo se niz Rudine oko 10 ujutro, te nastavili uzbrdo tim starim putem prema raskršću za Orahov do. Kada smo došli kojih pedesetak metara od tog raskršća, pred nas su iskočili uniformirani vojnici. Mislili smo da su naši u prvom momentu, no kada smo vidjeli tko su, bilo je kasno za bilo kakvu reakciju, osim poslušat što naređuju, ili će nas izrešetat. Dugim cijevima naoružani, koje su bile uperene sa svih strana u naš auto, naredili su da iziđemo i položimo oružje. Nakon toga su grubo sa nas skinuli kape, te nam razdrpili vojne košulje koje smo imali na sebi. Očito im je smetalo sve što je bilo sa znakom hrvatske šahovnice. Udarajući nas nogama, rukama i kundacima, prisiljeni smo bili leći na trbuh, na cestu, paralelno ispružiti ruke iznad glave, a oni su iznad nas stali. Ponad svakog od nas je po jedan vojnik bio, u raskoraku, i đonom čizme gazio svom snagom na vrat sa stražnje strane, te prislonio cijev puške na leđa. To je užasan osjećaj, kada ti brada, lice, čelo, pod punim pritiskom struže po grubom asfaltu, i kada jedva dišeš. Ležali smo jedan uz drugog tako na asfaltu, kada je opalila puška. Do mene je ležo Ante Kalinić, i u njega je ovaj vojnik što mu je držao glavu pritisnutu čizmom, i cijev na leđima, ispalio metak. Užas... Ante je umro u momentu, nije regnuo, samo mu se tijelo još dva-tri puta trzlo prije nego je potpuno klonuo. Svi smo čekali isto nakon toga, no digli su nas na noge, a tijelo Antino su prebacili preko međe, kao vreću, i tamo ga ostavili. Krvavi trag na asfaltu je ostao, a u nama strah od iste proklete sudbine...
Nedugo nakon tog mučkog ubojstva dvadesetpetogodišnjeg Ante Kalinića, počela se spuštati kolona užasa niz strmu cestu, s granice BiH. Kolona pješaka se kretala s obje strane ceste, a između njih su prolazili tenkovi, transporteri, kamioni... U koloni je bilo oko 1200 vojnika. Osim rezervista, bilo je među njima i četničkih dobrovoljaca, pripadnika raznih velikosrpskih pokreta ( „Beli orlovi“, Narodna stranka Crne Gore i drugih ), kao i kriminalaca oslobođenih iz zatvora. Zatvorenici su bili pušteni pod uvjetom da sudjeluju u „ratu za slobodu“, kako su agresori nazivali okupaciju Hrvatske. Sva ta sila mržnje, pohlepnih lopova i kriminalaca se spustila starom cestom na zapadni prilaz Slanog, na raskrižje s magistralom, i tako presjekla jedinu kopnenu žilu kucavicu između Dubrovnika i ostatka Hrvatske. Njih trojicu zarobljenika su doveli na isto to raskrižje, gdje su vezani i izudarani čekali daljnju sudbinu.
Kako u Slanom nije više bilo otpora agresoru, neki od rezervista su na svoju ruku odlučili ući u sam centar Slanog, magistralom, upravo s tog zapadnog prilaza. Zapovjednik tog putujućeg užasa, kapetan prve klase; Svetozar Ražnjatović je u svojoj jedinici imao i svog bahatog nećaka, koji je još s dvojicom svojih istomišljenika želio baš prvi doći u sam centar Slanog. No, nešto su previdjeli bahati „junaci“. U hotel „Admiral“ su se tijekom ranog jutra uvukli branitelji, njih 12, iz Stona i Dola. Zauzeli su položaje po balkonima i prozorima hotela i čekali. Kad su ova trojica rezervista stigli, pustili su ih da priđu i da se osjećaju sigurno. Potom je mlađi Ražnjatović, nećak zapovjednika, razbio staklo na trafici, pokušavajući ukrasti cigarete i ostale stvari. Tada su branitelji iz hotela otvorili vatru i svu trojicu pokosili. Nastala je opća pomutnja u redovima agresora i optuživanja preko radio stanica o tom previdu, te je opet počelo žestoko bombardiranje hotela i okoline, jer nisu znali koliko je branitelja još u Slanom. Tukli su neprestance, dok se nisu uvjerili da više nema nikog, no ni tada nisu bili sigurni u sebe i svoje zločinačke granate. Zbog tog su Vikija, Đerija i Draga vezane natjerali da hodaju ispred prvog tenka, kako bi oni bili prvi na meti u svakom pogledu.
Kad je horda zla došla do hotela „Admiral“, iz ovog prvog tenka u koloni je odmah ispaljena granata u zid hotela, pa druga, treća... Tenk je potom ušao u razoreni hotel i nastavio na isti način razarati unutrašnjost, da bi po izlasku na drugu stranu hotela odmah otvorio paljbu i po „Perastu“. Posada broda Perast je u vikendici lučkog kapetana Lea Vaskovića pokušavala naći dogovor o izvlačenju, naći put spasa iz slanske uvale, no tjeskoba, nevjerica, strah, udari granata i neimanje bilo kakve garancije za preživljavanje učinili su sve još većim jadom. U međuvremenu su se branitelji uspjeli povući iz hotela „Admiral“, a potom su se ukrcali u barku i morem se povukli van uvale, jasno, pod kišom granata. Kada su izašli iz Slanske uvale, na nemirno more, barka im se napunila morem i prevrnula, pa su morali plivati do sela Slađenovići i do uvale Janska, izlažući se velikoj pogibelji. Do Stona su išli preobučeni u narodne nošnje koje su pronašli u Slađenovićima. Jedan od njih, Vinko Konjuh iz Dola, nije se uspio zbog neprijateljske vatre ukrcati u tu barku spasa, te je ostao u neprijateljskom okruženju, krijući se u makiji, te preživljavajući na jedvite jade. Hranio se svim i svačim na što je naišao, i pio vodu iz korita, a često i samo more. Tek nakon 43 dana je doplivao do jedne male barke koja je plutala u Koločepskom kanalu, te je na jedvite jade veslajući rukama našao spas u lučici ispod svojih Dola.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? 
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
